starofrancuski (francuski ancien français), najstarije razdoblje u razvoju francuskoga, kao jasno individualiziranoga romanskog jezika, od prvih zapisanih tekstova (Strasburške prisege, 842) do kraja XIII. st. (odn., prema drugima, do početka Stogodišnjega rata). Poznat je iz mnogobrojnih književnih i neknjiževnih tekstova pisanih, manje ili više, s dijalektalnim značajkama, ali tekstovi, u načelu, ne odražavaju mjesne dijalektalne varijetete govornoga jezika. Razdoblje nastanka velikoga broja značajnih književnih djela (XII. i XIII. st.) kadšto se označuje kao klasični starofrancuski. – Osim na posljednjem slogu, naglasak u starofrancuskom može biti i na pretposljednjem slogu (tada je u posljednjem slogu moguć jedino centralni nelabijalni vokal srednje otvorenosti, potonji [ə]); mjesto naglaska nema razlikovne vrijednosti. Kako je latinsko /ū/ prešlo u /y/ znatno prije pojave prvih tekstova, vokalski sustav nije poznavao fonema /u/ sve dok se sredinom XII. st. monoftongizacijom diftonga /ou/ (od latinskog o + l + suglasnik) nije ta praznina u sustavu popunila (od tada je u francuskom grafija ou znak za [u]); u XIII. st. diftonzi /ue/ i /eu/ prešli su u /ö/, pa se tako u sustavu razvio red prednjih zaokruženih vokala (/y, ö/). Mnogobrojni silazni i uzlazni diftonzi (te triftonzi) počeli su se od sredine XII. st. monoftongirati. Od suglasnika su karakteristične afrikate (/c, ʒ, č, /, koje su u XIII. st. izgubile okluzivni element i postale frikativi /s, z, š, ž/) te palatalni lateral /ļ/. Za morfologiju imena karakterističan je sustav dvopadežne deklinacije (cas sujet: murs »zid«, cuens »grof« ~ cas régime: mur, conte), morfologiju pak glagola obilježavaju glasovne (osobito samoglasničke) alternacije u osnovi (trover »naći«, /je/ truef »nalazim«, /il/ trueve »on nalazi«, /nous/ trovons »mi nalazimo«). Kako su se glagolski dočetci dobro u izgovoru očuvali, uz glagolske se finitne oblike razmjerno rijetko rabe lične zamjenice; konjunktiv imperfekta redovito dolazi i s vrijednošću kondicionala prošlog. Red riječi u rečenici, po uzoru na govorni jezik, razmjerno je slobodan, a u pisanim tekstovima prevladava parataksa. Uz riječi preuzete iz galskoga supstrata, u leksiku dolazi i velik broj elemenata iz franačkoga superstrata. Razvijena je sufiksalna i prefiksalna tvorba. – Težnja za stvaranjem jedinstvenoga francuskog pisanog i književnoga jezika, na osnovi dijalekta pokrajine Île-de-France i grada Pariza, uočljiva je već od XII., a izrazita od XIII. st.; u glavnim crtama ona će biti dovršena u srednjofrancuskom razdoblju, na prijelazu iz XIV. u XV. st.
