struka(e):

starocrkvenoslavenski jezik, najstariji slavenski književni jezik nastao prevođenjem grčkih crkvenih knjiga na slavenski u IX. st. Iz toga se doba nije sačuvao ni jedan tekst, ali se za tekstove iz X. i XI. st. (→ starocrkvenoslavenski kanon) drži da vjerno zrcale jezične osobine prvih prijevoda. Od XII. st. dalje u staroslavenske tekstove ulaze u većoj mjeri osobine živih slavenskih jezika pa se govori o redakcijama i recenzijama staroslavenskoga jezika: češko-moravskoj, panonskoj, ruskoj, hrvatskoj, srpskoj, bugarskoj, makedonskoj i vlaškoj ili rumunjskoj, nastaloj ulaženjem romanskih (moldavsko-vlaških) jezičnih elemenata u starocrkvenoslavenske tekstove do kojega je došlo jer je u Rumunjskoj starocrkvenoslavenski jezik do XVI. st. bio liturgijskim jezikom. Srednjovjekovni tekstovi taj jezik uvijek zovu slavenskim (slovênьskъ), a slavistika ga je počela ozbiljnije istraživati u XVIII. st. i od tada do danas različito ga imenuje: starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski (kada se hoće naglasiti njegova najčešća funkcija i činjenica da je u pojedinim slučajevima funkcionirao samo kao liturgijski jezik) s tim što se drugi naziv uglavnom upotrebljava za redakcijske tekstove; starobugarski i staromakedonski (kada se hoće upozoriti na podrijetlo temeljnih jezičnih osobina, tj. na govore na kojima je taj jezik izrastao); općeslavenski književni jezik (kada se naglašava da je taj jezik gotovo svim slavenskim narodima, barem na dijelu njihova prostora u nekom razdoblju njihove povijesti, služio kao književni); najčešće se taj jezik naziva staroslavenski, što je naziv koji se mnogim stručnjacima ne čini prihvatljivim, ali koji se ustalio u uporabi, osobito kada je riječ o kanonskom i redakcijskom jeziku zajedno, a na to se najčešće misli kada se upotrebljava taj termin.

Služeći se terminom prastarocrkvenoslavenski, koji je uveo N. S. Trubeckoj kako bi označio ono razdoblje starocrkvenoslavenskoga jezika iz kojega nema pisanih spomenika, suvremeni paleoslavisti obično predlažu ovakvu periodizaciju najstarijega slavenskoga književnoga jezika: 1. prastarocrkvenoslavenski (862–885), 2. starocrkvenoslavenski (jezik kanonskih tekstova), 3. crkvenoslavenski (jezik redakcijskih tekstova), 4. novocrkvenoslavenski (javlja se obično usporedno s književnim jezikom kojemu je osnova »domaći« idiom, kod Hrvata npr. od XVI. st.). S obzirom na to da je taj jezik povezan s misionarskom djelatnošću Ćirila i Metoda, solunske braće koja su svoje djelovanje započela u Moravskoj i nastavila u Panoniji, dio slavista (J. Kopitar, F. Miklošič) postavio je tzv. panonsku teoriju, koja je tvrdila da je u temeljima starocrkvenoslavenskoga jezika jedno panonsko-slavensko narječje. Pozivali su se na zapadnoslavenske, latinske, njemačke i madžarske elemente u najstarijim slavenskim tekstovima. Nisu mogli a da ne uoče istočnojužnoslavenske jezične osobine koje bitno obilježavaju te tekstove pa su ih pripisivali starijim razdobljima panonsko-slavenskoga narječja. Tu su teoriju oborili V. Jagić i V. Oblak uvjerljivo demonstrirajući podudarnosti između makedonskih govora i starocrkvenoslavenskoga jezika. Tako su postavili makedonsku teoriju, koja je i danas prihvaćena.

U slavističkoj znanosti i u slavističkim sveučilišnim studijima starocrkvenoslavenski jezik je sve do prvih desetljeća XX. st. (do kraja Jagićeve djelatnosti) zauzimao središnje mjesto u slavističkim poučavanjima i proučavanjima da bi razvojem filologija pojedinih slavenskih jezika (rusistika, bohemistika, kroatistika i dr.) u sveučilišnom slavističkom studiju zauzeo mjesto uvodnoga kolegija, a u znanosti se oblikovala posebna grana slavistike – paleoslavistika. Zbog svojih arhaičnih jezičnih osobina starockvenoslavenski jezik imao je i ima posebnu važnost u rekonstruiranju slavenskoga prajezika (praslavenskoga), ali i starijih prajezika (baltoslavenski, praindoeuropski).

Samoglasnički sustav starocrkvenoslavenskoga jezika sastoji se od usnenih samoglasnika (među njima su stražnji a, o, u, y i prednji e, ê, i), nosnih samoglasnika (stražnji ǫ i prednji ę), reduciranih samoglasnika koji se zovu jerovima i kadšto poluglasima (stražnji ъ koji se zove jor i prednji ь koji se zove jer) te, po nekim mišljenjima, slogotvornih sonanata r i l koji mogu također biti stražnji i prednji. Temeljna samoglasnička korelacija bila je prednji – stražnji (ê – a, e – o, i – y, ь – ъ, ę – ǫ). Suglasnički sustav također je obilježen tom korelacijom i u njem su postojali svi suglasnici koje imamo u hrvatskom jeziku osim ć, đ prema kojima se u starocrkvenoslavenskom nalaze št (piše se u transliteraciji kao ĉ) i žd; ti su suglasnici refleksi praslavenskih skupina *tj, *dj i starocrkvenoslavenski jezik posebno vežu s istočnojužnoslavenskim idiomima; uz te ih idiome veže i povremena odsutnost tzv. epentetskoga l pa se u tekstovima nalazi zemli i zemi, kapja i kaplja. Glasovne promjene po kojima se dijele slavenski jezici provedene su u starocrkvenoslavenskome kao u drugim južnoslavenskim jezicima (palatalizacija velarnih skupova – cvêtъ, zvêzda, potpuna metateza likvida i u početnim i u središnjim slogovima – zlato, mlêko, ralo, lakъtъ, praslavenske skupine tl i dl stegnute su u lralo, pali, meli). Suglasnik f nalazi se samo u riječima stranoga podrijetla.

Gramatički sustav obilježen je čuvanjem dvojine u deklinaciji i konjugaciji, razvedenošću i starošću imenske deklinacije, jasnim razlikovanjem određenih i neodređenih pridjevskih oblika, tj. čuvanjem dviju pridjevskih promjena, uporabom pet participa (dva prezentska i tri preteritalna) koji se svi sklanjaju, razvedenom uporabom supina, supostojanjem triju aorista (asigmatski i dva sigmatska), itd.

Starocrkvenoslavenska sintaksa pod snažnim je grčkim utjecajem koji je kadšto mehanički, tj. riječ je o prejakom vezivanju uz grčki original, a drugi je sustavski, tj. grčki je model potaknuo ostvarivanje konstrukcija koje latentno postoje u slavenskim idiomima. Ipak, slavenski elementi posve prevladavaju i tiču se dvojinskih oblika, značenja i funkcije padeža, strukture jednostavne rečenice, uvođenja složenih rečenica veznikom i, itd.

Leksikološka su istraživanja ustanovila da u kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima ima ukupno 9616 riječi; to je funkcionalno ograničen (crkveni, najčešće liturgijski) korpus u kojem temeljni fond pripada govoru makedonskih Slavena (više od 7000 zapisanih riječi slavenskoga je podrijetla). S obzirom na povijest nastanka najstarijih slavenskih tekstova, razumljivo je da u njem ima mnogo grecizama (kalkovi kao bratoljubije, zъsloviti, hibridne tvorbe u kojima je dio adaptiran a dio preveden kao kumiroslužitelь, idoložьrьcь, a posebice terminologija te osobna i geografska imena kao dijakъ, eparhъ, agrikolai, hristoforъ, damaskъ itd.). Grčki je služio i kao posrednik preko kojega su stigli hebrejski utjecaji (aminъ, mesija), ali su i grecizmi kadšto stizali u starocrkvenoslavenske tekstove preko drugih jezika, najčešće latinskoga (kenturionъ, kustodija, kesarъ). Latinizmi koji su postali vlastitost južnoslavenskih idioma prije nastanka prvih tekstova također su ušli u te tekstove (poganъ, olъtarъ), a slično je s turskotatarskim riječima sa sufiksom -či(ji) (kъnigъčii, krъmъčii) i riječima iz drugih jezika.

Redakcije starocrkvenoslavenskoga jezika njegove su inačice koje se od kanonskoga starocrkvenoslavenskog jezika razlikuju najčešće na glasovnoj razini: u češko-moravskoj npr. stražnji je nosni samoglasnik zamijenjen samoglasnikom u (rǫka : ruka), prednji samoglasnikom a (svęta : svata), prema starocrkvenoslavenskom žd stoji z (daždь : dazь), prema starocrkvenoslavenskom ĉ stoji c (noĉь : nocь), prema starocrkvenoslavenskom l stoji dl (molitva : modlitva). U hrvatskoj je redakciji stražnji nosni samoglasnik zamijenjen samoglasnikom u (mǫka : muka), prednji češće samoglasnikom e, rjeđe samoglasnikom a (počęti : početi : počati), jat najčešće ostaje nezamijenjen, ali se kadšto zamjenjuje samoglasnikom e, kadšto samoglasnikom i (rêka : reka : rika), jery se redovito zamjenjuje samoglasnikom i (my : mi), u najstarijim se tekstovima bilježi samo jor, a ne i jer itd. S vremenom je u nekim slavenskim sredinama došlo do miješanja redakcijskih osobina s osobinama narodnih jezičnih idioma i oblikovali su se miješani tekstovi u kojima udio starocrkvenoslavenskih i narodnih elemenata ovisi o različitim činiteljima i varira od teksta do teksta.

Citiranje:

starocrkvenoslavenski jezik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/starocrkvenoslavenski-jezik>.