Stagnelius [staŋne:'liʉs], Erik Johan, švedski pjesnik (Gärdslösa, Öland, 14. X. 1793 – Stockholm, 3. IV. 1823). Studirao teologiju u Lundu (1811), potom pravo u Uppsali (1812–14), no napustio je studij i radio kao činovnik. Živio je povučeno, umro u siromaštvu i osami, nakon duže bolesti te ovisnosti o alkoholu i opijumu. Njegovo djelo suvremenicima je bilo gotovo nepoznato, a danas ga se smatra jednim od najznačajnijih švedskih romantičara. Prvijenac, ep u heksametrima Vladimir Veliki (Wladimir den store, 1817), s prvim naznakama romantičarske opčinjenosti egzotičnim i Orijentom, objavio je anonimno. Njegovo najznačajnije djelo, također anonimno, zbirka religiozne lirike Ljiljani Šarona (Liljor i Saron, 1821), spoj je formalne virtuoznosti i filozofskih spekulacija te uključuje širok spektar podtekstova (neoplatonizam, misticizam, swedenborgijanizam, astrologiju, alkemiju, kabalu i dr.). Tzv. pjesme Amanda iz te zbirke karakteristične su za pjesnikovo kombiniranje erotskoga zanosa i težnje za sublimacijom i mističnim sjedinjenjem s Bogom. Napisao je i drame Mučenici (Martyrerna, 1821) i Bakanti ili fanatizam (Bacchanterna eller fanatismen, 1822). Sabrana djela (Samlade skrifter, 1824–26) sadrže glavninu njegovih do tada neobjavljenih djela; cjelokupni opus bio je objavljen početkom XX. stoljeća.