STRUKE:

spoznajna teorija

spoznajna teorija, u filozofiji, opći nauk o načelima čovjekova osjetilnoga, nadosjetilnoga, egzistencijalnog i kategorijalnoga zahvaćanja zbilje s obzirom na njezinu bit, bitak i biće. Po uzoru na njemački termin (Erkenntnistheorie), spoznajna teorija u tradicionalnoj hrvatskoj filozofskoj terminologiji ima dva osnovna, iako ne uvijek eksplicirana značenja: filozofska disciplina koja se prakticira kao historijska epistemologija, tj. historiografsko istraživanje pretežnoga dijela epistemološke problematike i epistemoloških teorija u pojedinim povijesnim razdobljima, i kontinentalna epistemologija, tj. razmatranje problema spoznaje u okviru filozofskih smjerova dominantnih na europskom kontinentu (prvenstveno u Njemačkoj i Francuskoj), kao što su novokantovstvo i fenomenologija te hermeneutika, strukturalizam, poststrukturalizam i kritička teorija. No ti smjerovi uglavnom nisu disciplinarno organizirani ni metodološki međusobno koherentni, nego problem spoznaje ili znanja tipično razmatraju u općefilozofskom okviru, koji uključuje metafizička, estetička, jezičnofilozofska, povijesnofilozofska, kulturološka ili sociološka razmatranja. Antička epistemologija osnovni je predložak za kasnija epistemološka, odn. spoznajnoteorijska razmatranja. Platon je prije svih objasnio podrijetlo i narav znanja, i to u obliku svojevrsne genetičke teorije znanja, prema kojoj se spoznajni proces odvija kao sjećanje; njime se dolazi do znanja, koje kao svoj predmet ima nepromjenljive i vječne ideje, hipostazirane opće pojmove i prauzore stvari. Platon je također prvi artikulirao strukturnu teoriju znanja kao istinitoga mnijenja poduprtoga razlozima, koja svoj kasni odjek ima u suvremenoj epistemologiji. Aristotel je upozorio na fundacijsku strukturu empirijskoga, prvenstveno znanstvenoga znanja, te istražio ulogu racionalne intuicije u spoznajnim procesima koji vode znanju o osnovnim hipotezama. Nepogrješivost zamjećivanja očituje se kod tzv. pravih osjetilnih kakvoća, koje se zamjećuju jednim osjetilom, npr. boje, za razliku od zajedničkih osjetilnih kakvoća, npr. oblika, veličine ili broja, koje se zamjećuju zajedničkim osjetilom. Skeptici, pironovci kao Sekst Empirik te akademijski skeptici poput Arkezilaja, ističu nepouzdanost osjetila i razuma, relativnost svake spoznaje (katálēpsis) i nemogućnost znanja. Skeptik Agripa, među ostalima, vjerovao je da je epistemološki regres, za koji je Aristotel smatrao da se okončava u temeljnim »hipotezama«, beskonačan. Stoici, npr. Zenon iz Kitija, vjerovali su, naprotiv, da je spoznaja kao nepogrješivo i sigurno shvaćanje istine moguća, i to na osnovi dovoljno jasnoga »spoznajnoga dojma« (phantasía kataléptike), te da je moguće i znanje, skup znanstvenih i neopovrgljivih spoznaja. Duga spoznajnoteorijska tradicija srednjega vijeka i renesanse kulminirala je u novovjekovnom sporu između britanskih empirista J. Lockea, D. Humea, G. Berkeleya i Th. Reida s kontinentalnim racionalistima R. Descartesom i G. W. Leibnizom. Spor se vodio oko toga koja je spoznajna moć, odn. koji je izvor znanja primaran, osjetila ili razum. Empiristi su osjetilne izvore znanja, od kojih potječe sav sadržaj mentalnih stanja i gotovo svi spoznajni procesi, smatrali vremenski i spoznajno primarnima, dok su razum držali sekundarnom spoznajnom moći, koja se primjenjuje samo na već primljene sadržaje iz osjetila, odnosno na relacije empirijski stečenih ideja. Racionalisti su pak relevantne spoznajne procese vidjeli u postupcima deduciranja iz apriornih, prirođenih načela i pojmova te su razum držali glavnim spoznajnim organom. I. Kant sintetizirao je oba pristupa te upozorio na apriornu konstituciju dvojne spoznajne arhitekture, i osjetilnosti, u obliku apriornih zorova (intuicija), i razuma, u obliku apriornih pojmova, kategorija. Na razumu je, međutim, da svojom sintetičkom ulogom u povezivanju pojmova i osjetilnih sadržaja omogući spoznaju te znanstveno znanje. Jedan od karakterističnih kontinentalnih epistemoloških tipova spoznajne teorije zastupao je G. W. F. Hegel, koji je spoznajni problem apsolvirao idealističkom metafizičkom teorijom samorazvoja, odn. stupnjevanja apsolutnoga duha te apsolutnoga znanja kao njegova spoznajnoga stanja, unutar kojega se ukida razlika između subjekta i predmeta spoznaje. Time se eliminira i spoznajna teorija kao disciplina koja problematizira taj odnos. Derivat hegelovskoga pristupa općenito se naziva »povijesno mišljenje«, odnosno, »historizam«, što označuje doktrinu o povijesnoj naravi spoznaje i znanja te o bitnoj razlici između ljudske i prirodne povijesti. Historizam suvremeni izraz ima u Heideggerovoj filozofiji egzistencije i hermeneutici. Prva u svojim spoznajnoteorijskim ekskursima očituje koherentizam (npr. u pojmu »hermeneutičkoga kruga«) i pragmatizam (kroz pojam »priručnosti«). U svojem užem metodološkom smislu, koji je artikulirao W. Dilthey, hermeneutika je opća teorija razumijevanja, odn. spoznajna teorija humanističkih znanosti po uzoru na protestantsku egzegetiku biblijskih tekstova i pravnu hermeneutiku. Kasnija hermeneutika, u H.-G. Gadamera ili u američkoj popularizaciji u R. Rortyja, univerzalna je teorija razumijevanja i interpretacije. Prema njoj je sva spoznaja (a ne samo ona tekstualna) interpretacija, i to iz perspektive »horizonta razumijevanja« i određenih tradicijskih predrasuda. Strukturalistički i poststrukturalistički prilozi spoznajnoj teoriji prožeti su antropološkim (kao u C. Lévi-Straussa i dr.), psihoanalitičkim i lingvističkim (kao u J. Lacana) te kulturološkim, odn. »arheološkim« elementima (kao u M. Foucaulta). Kritička teorija, prvotno marksistička teorija društva, npr. u J. Habermasa oprimjeruje svojevrsni socijalni konstruktivizam (tezu o spoznaji i znanju kao proizvodu društvenih odnosa). Historizam, (post)strukturalizam i kritičku teoriju tako povezuju antirealizam, historijski, kulturni i socijalni relativizam, tendencija povijesnoj, kulturnoj i društvenoj kontekstualizaciji spoznaje, odn. znanja te, za razliku od analitički i/ili naturalistički usmjerene suvremene epistemologije, izbjegavanje imanentne analize tih pojmova i fenomena na koje se ti pojmovi odnose. Na drugoj su strani novokantovstvo i fenomenologija (prva polovica XX. st.), koji po uzoru na Kantov transcendentalizam, odn. na Husserlovu metodu bespretpostavnoga, reduktivnoga fokusiranja na fenomene kao strukture koje predstavljaju jedinstvo subjekta i predmeta iskustva u praktičnom »svijetu života«, spoznajni problem razmatraju u okviru naglašeno antikartezijanske i antiscijentističke »metafizike spoznaje«.

spoznajna teorija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 1.4.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57520>.