struka(e):

Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija (lat. Archidioecesis metropolitana Spalatensis-Makarskensis), katolička nadbiskupija utemeljena oko 640. sa sjedištem u Splitu; nasljednica ranokršćanske → Solinske biskupije. Split je postao biskupskim sjedištem nakon propasti Salone (splitski su se biskupi, najkasnije do XII. st., često nazivali salonitanskima). Prema Tomi Arhiđakonu (1268), staru je Salonitansku nadbiskupiju u Splitu obnovio Ivan Ravenjanin, koji je potom kao nadbiskup obilazio »krajeve Dalmacije i Hrvatske« i poganskim Hrvatima navještao kršćansku vjeru. Starija je historiografija stoga Ivanovo djelovanje datirala u sredinu ili drugu polovicu VII. st. Neki su noviji povjesničari (N. Klaić) poistovjećivali toga nadbiskupa Ivana s onim iz doba splitskih pokrajinskih sinoda (925. i 928); pouzdanosti starije datacije u prilog ide i filološko razlaganje dokumentacije (R. Katičić) o sudionicima II. nicejskoga koncila (787), u kojoj je naveden »salonitanski nadbiskup Ivan«, što znači da je i biskupija bila uspostavljena prije te godine. Područje biskupije vjerojatno je u početku bilo vrlo veliko; poslije se, osnutkom novih biskupija – Ninske (oko 864), Trogirske (prije 1060), posebne Hrvatske (prva polovica XI. st.) i Hvarske (oko 1154) – znatno suzilo. Split je pozivanjem na salonitansku baštinu, a odlukama spomenutih sinoda koje je potvrdio papa, postao metropolitanskim sjedištem za sve biskupije na području tadašnje Dalmacije i Hrvatske, od Kotora na istoku do Osora na zapadu. To se veliko područje ustrojem Dubrovačke metropolije (oko 998., konačno 1120), Zadarske metropolije (1154) te osnutkom Zagrebačke biskupije (oko 1094), uključene u madžarsku metropoliju, suzilo na srednju Dalmaciju i unutrašnjost do Gvozda. Konačni je ustroj biskupija Splitske metropolije bio određen na pokrajinskoj sinodi 1185. Naslov primas prvi je od splitskih nadbiskupa, koliko je poznato, nosio Bernard (1199–1217), a u obliku »primas Dalmacije i cijele Hrvatske« ustalio se u XVII. st. Redovito djelovanje nadbiskupije i metropolije otežalo je razdvajanje njezina područja na mletačku i ugarsko-hrvatsku državnu pripadnost (trajno 1420), te osmansku vlast nad Dalmatinskom zagorom, koja je trajala više od stotinu godina. Ta je razdvojenost bila nadvladana povlačenjem osmanske granice na sadašnju granicu Hrvatske i BiH. Preustrojem dalmatinskih biskupija, koje je zahtijevao carski dvor u Beču, provedenim 1830., splitska je Crkva izgubila nadbiskupski i metropolitski naslov te bila uključena u Zadarsku crkvenu pokrajinu, ali je njezino područje bilo prošireno primorskim dijelom ukinute Trogirske biskupije, a Makarska joj je biskupija, tada samo formalno očuvana, u cijelosti bila pridružena. Sadašnja je Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija uspostavljena 1969. odlukom pape Pavla VI. Od splitskih nadbiskupa i biskupa, uz spomenute, istaknuli su se Lovro (1060–99), M. de Dominis (1602–16), S. Cosmi (1678–1707) te F. Franić (1954–88). Katedrala, bivši Dioklecijanov mauzolej, na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine (→ split). U nadbiskupiji djeluje Katolički bogoslovni fakultet (zajedno s franjevcima Provincije Presvetoga Otkupitelja), Nadbiskupijska klasična gimnazija Don Frane Bulić, dječačko i bogoslovno sjemenište, dominikansko sjemenište, franjevačko sjemenište i Franjevačka klasična gimnazija, te mnogobrojne muške (franjevci, dominikanci, isusovci, salezijanci) i ženske (benediktinke, klarise, franjevke, dominikanke, milosrdnice, služavke maloga Isusa i dr.) redovničke zajednice. Nadbiskupija ima oko 417 000 vjernika, a u okviru metropolije su → Šibenska, → Hvarska, → Dubrovačka i → Kotorska biskupija.

Citiranje:

Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/splitsko-makarska-nadbiskupija-i-metropolija>.