spekulacija (kasnolat. speculatio: promatranje, prosuđivanje).
1. U filozofiji, stvaralačko mišljenje koje ne prima pasivno izravne iskustvene danosti, nego snagom duha prodire do njihovih zadnjih temelja. Premda polazi od izravnog iskustva, ta je vrsta mišljenja čisto nadosjetilna, a u metodologijskom pogledu označuje transcendentalnu redukciju, tj. svođenje mnoštva osjetilnih danosti na ono što im je zajedničko i invarijantno, tj. na njihovu zajedničku bit. Zbog toga se spekulacijom dolazi do eidetske spoznaje, odn. spoznaje bîti, no ona se također služi analizom, apriornom sintezom i dedukcijom.
U praizvornom značenju spekulacija je ponajprije određeni refleksivni stupanj i način motrenja Boga, i to tako da se duh i priroda pojavljuju kao zrcalo (speculum) u kojem se zrcali sam Bog (Platon, Augustin). Nasuprot tom shvaćanju, aristotelovska tradicija, koja spekulaciju razumije kao čisto motrenje (ϑεωρία), promatra ovaj način čistoga mišljenja kao pojam suprotan praksi. Takvo shvaćanje vrhunac doživljava kod I. Kanta koji spekulaciju izričito podvrgava praktičnom interesu, jer samo praktični um može povezati neku ideju čistoga spekulativnog uma sa zbiljom i time ju učiniti upotrebljivom za neku praktičnu svrhu. U njemačkom idealizmu spekulacija ponovno dobiva povlašteno mjesto kao čista umna forma mišljenja: kretanje u kojem duh dolazi do samoga sebe, do svojega čistoga pojma, može se po G. W. F. Hegelu prikazati samo spekulativno, tj. tako da se ono nadosjetilno može prikazati u onom osjetilnom, a da se ne izjednači s njim. S druge strane, načelo je spekulacije »apsolutni identitet« identiteta i neidentiteta, tj. potpuno ukidanje suprotnosti između subjekta i objekta. U anglosaskoj filozofiji spekulacija se gotovo u potpunosti potiskuje iz filozofije i obično se koristi kao oznaka za europski način mišljenja, koji je poglavito zasnovan na tradiciji postavljanja metafizičkih pitanja. Gotovo je jedina iznimka u tom smislu A. N. Whitehead koji spekulativnu filozofiju shvaća kao koherentan, logički i nužan sustav općih ideja izraženih općim pojmovima koji mogu biti i iskustveno provjerljivi.
2. Općenito: promišljanje, umovanje. Također: nagađanje.
