struka(e):

sonet (tal. sonetto < staroprovansalski sonet: pjesmica < starofranc. sonet), najpoznatiji metrički oblik talijanske književnosti, prihvaćen u gotovo svim europskim nacionalnim književnostima. Osnovni oblik talijanskog soneta čini četrnaest jedanaesteraca (endecasillabo) podijeljenih u dvije kvartine i dvije tercine. Rima je u kvartinama najčešće ukrštena (abab abab) ili obgrljena (abba abba), dok u tercinama prevladava raspored cdc dcd, a od XIV. st. dopuštene su različite varijacije: cde cde, ccd eed, cde edc, cde dce, cde ced. Pretpostavlja se da su sonet u XIII. st. razvili pripadnici sicilijanske pjesničke škole, koja je djelovala na dvoru Fridrika II. u Palermu, kombinirajući strambotto od osam stihova sa strambottom od šest stihova. Često se kao tvorac najstarijih soneta spominje sicilijanski pjesnik Giacomo da Lentini, no poznati talijanski sonet oblikovao je Guittone d’Arezzo, a afirmirali su ga i učinili dijelom tradicije Dante Alighieri (Mladenački život) i F. Petrarca (Kanconijer). Prvu teorijsku raspravu o sonetu napisao je Antonio da Tempo (Summa artis rithmici, 1332). Širenjem petrarkizma mnogi su talijanski autori, poput Michelangela Buonarrotija, P. Bemba, G. Bruna, T. Tassa, pisali sonete, u Španjolskoj su im se pridružili Marqués de Santillana, J. Boscán, Garcilaso de la Vega, Lope de Vega, u Portugalu L. V. de Camões, u Francuskoj C. Marot, Mellin de Saint Gelais, J. du Bellay, P. de Ronsard, u Engleskoj W. Shakespeare, E. Spenser. Kod nas je sedam soneta zabilježeno u Ranjininu zborniku s početka XVI. st., a u Vili Slovinki (1614) J. Barakovića pedesetak. Engleski pjesnici XVII. st. J. Donne i J. Milton njegovali su sonetnu formu. U njemačkoj književnosti sonet je u razdoblju prosvjetiteljstva bio zaboravljen, zanimanje za nj obnovili su romantičari A. W. Schlegel, L. Tieck, J. von Eichendorff. Vrhuncem sonetnoga stvaralaštva smatraju se zbirke Venecijanski soneti (1825) A. von Platena i Soneti Orfeju (1923) R. M. Rilkea. Tijekom XIX. st. sonet je zahvaljujući francuskim pjesnicima simbolistima i parnasovcima (Th. Gautier, Ch. Baudelaire, S. Mallarmé, P. Verlaine, A. Rimbaud) postigao veliku popularnost. U hrvatskoj književnosti XIX. st. sonete su pisali S. Vraz, P. Preradović, A. Šenoa. Zahvaljujući modernističkim strujanjima, na prijelazu iz XIX. u XX. st. sonetna je forma doživjela procvat. Najpoznatiji su autori I. Vojnović (Lapadski soneti), A. Tresić Pavičić (Sutonski soneti), M. Begović, A. G. Matoš, V. Nazor, M. Krleža.

Citiranje:

sonet. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sonet>.