struka(e):

socijalna politika, organizirana djelatnost države i drugih društv. čimbenika u svrhu prevladavanja soc. rizika, pomoći siromašnima i isključenima, ujednačavanja životnih šansi, unaprjeđenja soc. kohezije te ostvarenja opće i pojedinačne dobrobiti građana. Zadaća je soc. politike ukloniti, odn. ublažiti soc. nejednakosti i druge negativne pojave koje su posljedica djelovanja tržišta i društv. procesa. Socijalna politika također je znanstv. disciplina, koja se bavi različitim oblicima djelovanja države u soc. sferi. Termin socijalna politika (njem. Sozialpolitik) prvi je upotrijebio Wilhelm Heinrich Riehl sred. XIX. st. U anglosaskim i drugim zemljama u istom ili srodnom značenju upotrebljava se termin politika dobrobiti (engl. welfare policy), a u Velikoj Britaniji koristi se i srodan pojam socijalna administracija (engl. social administration), koji označuje bavljenje organizacijskom komponentom soc. politike. U svojem rudimentarnom obliku socijalna politika postoji već u sr. vijeku, prije svega u mjerama državne i lokalne vlasti prema prosjacima i skitnicama. Tako iz kasnoga sr. vijeka, prvo u Velikoj Britaniji, a potom u nekim drugim eur. zemljama, datiraju tzv. siromaški zakoni (engl. poor laws) usmjereni na elementarno zbrinjavanje i kontrolu prosjaka i skitnica. Socijalna politika u modernom značenju počela se razvijati potkraj XIX. st., kada su se u zap. zemljama, kao posljedica razvoja urbano-industr. društva, pojavili veliki soc. problemi, ponajprije radnička bijeda i siromaštvo. Te probleme više nije bilo moguće rješavati tradicionalnim metodama primarne solidarnosti, crkv. milosrđa ili rudimentarnom, pretežno represivnom intervencijom države prema prosjacima i skitnicama, nego je trebalo poduzeti mjere širega dosega. Za utemeljenje moderne soc. politike bitni su njem. Bismarckovi zakoni iz 1880-ih. Riječ je o zakonu o zdravstvenom osiguranju (1883), zakonu o osiguranju za slučaj nesreće na poslu (1884) te zakonu o mirovinskom osiguranju (1889). U desetljećima nakon Bismarckovih reformi u drugim su zap. zemljama uslijedile soc. reforme, koje su se od njih razlikovale po temeljnim načelima i načinu financiranja soc. izdataka, prije svega one u skandinavskim zemljama te, od 1940-ih, u Velikoj Britaniji. U tim je zemljama razvoj soc. politike bio obilježen promicanjem soc. sigurnosti svih građana, a ne samo onih koji su zaposleni, kako je to bilo u Njemačkoj. Bismarckovski model soc. politike, utemeljen na soc. osiguranju zaposlenih i plaćanju doprinosa, postupno se proširio na većinu kontinentalnih eur. zemalja. U Hrvatskoj se, preko Austrije, bismarckovski model u ograničenom opsegu počeo primjenjivati potkraj XIX. st. Socijalna se politika u eur. zemljama osobito razvila nakon II. svj. rata, koji je uzrokovao tešku ekonomsku i soc. krizu, pa je za njezino prevladavanje bila nužna snažna drž. intervencija u preraspodjelu nac. dohotka. Nakon rata u svim su eur. zemljama prihvaćeni ključni soc. zakoni i razvijeni programi za prevladavanje soc. problema i unaprjeđenje soc. sigurnosti. Socijalna politika tako je postala bitna javna politika, a država je, kako na ekonomskom, tako i na soc. području, zadobila velike ovlasti. Posljedica je toga da se znatan dio nac. dohotka raspodjeljuje za soc. namjene. Poč. XXI. st. u zapadnoeur. se zemljama preko sustava soc. politike u prosjeku distribuira oko četvrtina BDP-a. Hrvatska se socijalna politika promijenila nakon stjecanja drž. neovisnosti i napuštanja socijalizma 1991; od tada je obilježena prevladavanjem teških posljedica rata, a hrvatsko se društvo prilagođavalo tržišnoj ekonomiji i demokr. ustroju što ga proklamira u svojim temeljnim dokumentima. Za soc. politiku Hrvatske bitno je približavanje eur. integracijama, a posebno ulazak u Europsku uniju, jer to podrazumijeva primjenu eur. socijalnih standarda.

Socijalna politika u svojem djelovanju polazi od vrijednosti kao što su soc. pravda, solidarnost, jednakost, soc. sigurnost, soc. kohezija, supsidijarnost. Instrumenti su soc. politike zakoni i drugi propisi, programi i mjere. U suvremenoj soc. politici, uz drž. tijela, sudjeluju lokalne jedinice, udruge civilnoga društva, a isto tako i privatne organizacije, koje kompenziraju ili pak nadopunjuju drž. intervenciju u socijalnoj sferi. Tako se danas sve više govori o tzv. kombiniranoj soc. politici, koja nije samo drž. djelatnost, nego u njoj sudjeluju i drugi društv. čimbenici. Tri su osnovna cilja kojima je posvećena moderna soc. politika: redistribucija resursa, upravljanje soc. rizicima i redukcija → socijalne isključenosti. Kada je riječ o redistribuciji, socijalna politika prepoznaje se kao drž. akcija u preraspodjeli nac. dohotka radi ostvarenja određenih soc. ciljeva. Postoje dvije vrste redistribucije kojima se bavi soc. politika. Vertikalna redistribucija ogleda se u preraspodjeli dohotka od bogatijih prema siromašnijim društv. slojevima, a horizontalna redistribucija odvija se unutar iste društv. kategorije ili pak označuje redistribuciju tijekom životnoga vijeka pojedinca. Primjer su horizontalne redistribucije dohotka obvezne mirovine. Naime, propisujući obvezno izdvajanje za mirovinske fondove iz ostvarenog individualnog dohotka, država prisiljava građane na štednju određenih sredstava za starost, iako poneki od njih, kada bi mogli o tome slobodno odlučivati, to ne bi činili. Slično se može reći za ostale doprinose soc. osiguranja namijenjene prevladavanju soc. rizika. U pogledu upravljanja rizicima moderna se društva organiziraju radi prevladavanja određenih životnih situacija s kojima se građani i njihove obitelji susreću. R. Titmuss razlikuje prirodne rizike ili ovisnosti, kao što su djetinjstvo, bolest i starost, od društv. rizika koje uzrokuje sam čovjek, kao što su nezaposlenost i nesreća na poslu. Socijalna politika omogućava građanima da u slučaju nastupanja soc. rizika od države dobivaju naknade ili usluge koje su im egzistencijalno potrebne. U novije doba neki teoretičari (U. Beck) govore o širim »rizicima društva« s kojima se susreće današnji svijet. Riječ je o problemima globalnoga zatopljenja i ugrožavanja prirodne ravnoteže, međunar. terorizma, velike bijede u nerazvijenom dijelu svijeta, novih epidemija poput AIDS-a, ili pak opasnosti od nuklearnoga rata, koji se javljaju kao posljedica »organizirane neodgovornosti« vladajućih elita. Za suočavanje s takvim rizicima koji nadilaze nac. okvire suvremeno se društvo treba organizirati na nadnacionalnoj razini, pa se tako mijenjaju razina i način intervencije radi prevencije ili saniranja posljedica takvih pojava koje ugrožavaju čovječanstvo. Od 1990-ih učinkovitost soc. politike počela se mjeriti sposobnošću države da reducira socijalnu isključenost (engl. social exclusion), odn. da pospješi uključivanje u društvo marginaliziranih pojedinaca i skupina. Termin soc. isključenost te antipodni termin socijalna uključenost (engl. social inclusion) vezani su uz nove europske soc. inicijative. Suvremeni gospodarski i društv. razvoj neke pojedince i skupine isključuje iz procesa obrazovanja, odn. sustavne pripreme za obavljanje određenih poslova te im onemogućava uključivanje u svijet rada, što je temeljna pretpostavka prevencije siromaštva i ostvarivanja društv. integracije. Budući da marginalizirani pojedinci i skupine često ne prihvaćaju vrijednosti društva, masovna se soc. isključenost javlja kao prijetnja soc. održivosti i stabilnosti društva. Suvremena država zato razvija soc. politiku i primjenjuje programe kojima će marginalizirane pojedince i skupine uključiti u društvo, prije svega s pomoću obrazovnoga sustava i zapošljavanja te drugih oblika unaprjeđenja društv. kohezije. Važan aspekt soc. politike način je prikupljanja i raspodjele sredstava za soc. namjene. Dva su osnovna instrumenta koja se koriste u financiranju programa soc. politike: porezi i doprinosi soc. osiguranja. Plaćanje poreza i doprinosa soc. osiguranja utječe na blagostanje građana, pa su zato porezna politika i politika soc. doprinosa značajne sastavnice soc. politike. Pravednu poreznu politiku država će primjeriti soc. statusu građana, npr. progresivnim oporezivanjem ili pak oslobađanjem siromašnih pojedinaca i kućanstava od plaćanja poreza na dohodak ili nekih drugih poreza. Tijekom nekoliko posljednjih desetljeća, pod utjecajem globalizacije i društv. procesa kao što su starenje stanovništva, restrukturiranje zaposlenosti zbog kojega su se proširili fleksibilni oblici rada, promjena u obitelji koje su dovele do smanjene demografske reprodukcije i pluralizacije obiteljskih oblika, procesa individualizacije i slabljenja primarne solidarnosti, došlo je do osjetnih promjena u sadržaju i metodama soc. politike. Ona je sve više obilježena smanjenom drž. intervencijom i prijenosom dijela obveza na građane, odn. na njihove obitelji. Osim toga, došlo je do preusmjeravanja državne soc. intervencije na socijalne rizike, koji su prije bili zapostavljeni ili su se pojavili u novije doba. Bez obzira na sve promjene i soc. reforme, može se ipak ustvrditi da današnja, ponajprije europska, društva nastoje očuvati i razviti osnovne stečevine svoje soc. politike.

Citiranje:

socijalna politika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/socijalna-politika>.