skriptorij (srednjovjekovni latinski scriptorium, od latinskog scriptum: pisano; crta), mjesto gdje su se u ranom sr. vijeku izrađivale knjige: svitci (rotuli) i kodeksi (codices). Nositelji pismenosti bili su tada redovnici, osobito benediktinci u samostanima. Tako su samostani postali žarištima knjižne proizvodnje i knjižničarstva te pohrane knjiga. To su bile knjige iz kojih se učilo, jer su samostani bili jedine obrazovne ustanove, zatim liturgijske knjige i općenito one kršć. sadržaja. Izradba knjige u tim skriptorijima bila je cjelovita i odvijala se u nekoliko etapa. Pripremala se pisaća podloga, odn. pergament, na kojoj su pisari (scribae) pisali tekst, a rubrikatori (rubricatores) dodavali crvenom tintom naslove ili druge istaknute dijelove teksta. Nakon toga su iluminatori oslikavali i ukrašavali tekst, a potom se knjiga (kodeks) uvezivala i ukrašavale su se korice, pri čem su često sudjelovali zlatari i draguljari. Skriptorij je bio u velikoj zajedničkoj samostanskoj prostoriji, gdje je radilo više pisara pod vodstvom upravitelja. Od XI. st. u samostanima cistercita i kartuzijanaca pisari su radili u odvojenim ćelijama. Od XII. st., s razvojem gradske civilizacije i sveučilišta, povećavala se potreba za knjigom kao trgovačkom robom. Samostanski skriptoriji nisu više zadovoljavali sve potrebe za knjigom te su se osnivale staleške korporacije (scholae) koje su činili knjižari (librarii). U Hrvatskoj u ranom sr. vijeku djelovali su benediktinski skriptoriji u dalm. gradovima. Najstariji je i najpoznatiji onaj u samostanu sv. Krševana u Zadru, a pretpostavlja se, s obzirom na beneventanske kodekse, da su postojali veliki skriptoriji u samostanima u Trogiru i u Splitu.
