baltoslavenski jezici, zajednica baltičkih (istočnobaltičkih, zapadnobaltičkih) i slavenskih jezika, koji se često shvaćaju kao jedna grana indoeuropske jezične porodice. Prema takvu shvaćanju nije bilo prabaltičkog jezika, nego su se istočnobaltički, zapadnobaltički i slavenski prajezik razvili neovisno iz zajedničkoga pretka, a obje su baltičke skupine nakon udaljavanja praslavenskog jezika naknadno razvile još neke sekundarne zajedničke osobine. Od svih ili od većine indoeuropskih jezika baltoslavenske razlikuje dvojni razvoj slogovnih sonanata (češće ir, il, in, im, ali i ur, ul, un, um), specifična intonacija razvijena u svim trima skupinama, čuvanje 7 od 8 indoeuropskih padeža, s time da su se stopili genitiv i ablativ (u staropruskome je u o-deklinaciji nastavku -ā dodan -s iz genitiva ostalih deklinacija), glas -m- umjesto -bʰ- u dativu i instrumentalu množine (osobina zajednička s germanskom granom), tzv. slavenski genitiv, čuvanje imenske i glagolske dvojine (izgubljena u staropruskome), razvoj određenoga pridjeva dodavanjem pokazne zamjenice, obilje deminutivnih tvorba, itd. Osim toga očuvano je u svim trima skupinama vrlo mnogo zajedničkih riječi, od kojih su mnoge s baltoslavenskim inovacijama (primjerice, u litavskome galvà: glava, rankà: ruka, pirštas: prst, i sl.). U pojedinostima se tri baltoslavenske skupine različito grupiraju: u deklinaciji se slažu istočnobaltički i slavenski, u konjugaciji nešto manje istočnobaltički i zapadnobaltički, u zamjeničkim riječima zapadnobaltički i slavenski, u brojevnim riječima istočnobaltički i slavenski, itd. Od ostalih indoeuropskih jezika baltoslavenskima su najbliži germanski od zapadnih i iranski od istočnih.
