sicilijanska škola, skupina pjesnika u prvoj polovici XIII. st. iz Palerma, okupljenih oko dvora Fridrika II. i njegova sina Manfreda iz dinastije Hohenstaufen, koji su i sami bili pjesnici. Začetnici su na talijanskom jeziku pisane svjetovne, ljubavne lirike, koja se do tada u Italiji pisala na provansalskome, čime su označili početak sustavnoga književnoga djelovanja na talijanskome jeziku. Pripadnici škole preuzimali su provansalske trubadurske modele pjevanja o udvornoj ljubavi prema nedostižnoj gospi, utemeljene dijelom u feudalnim vrijednostima vazalne odanosti gospodaru, pri čem promišljanje naravi ljubavi i svojevrsna ljubavna doktrina imaju prednost pred osobnim iskustvom. Pjesnici su bili uglavnom dvorski dužnosnici pa su nastavljali samo liniju ljubavne lirike, a ne i polemički intonirane pjesme političke tematike poput njihovih provansalskih prethodnika. Uz oblikovanje pučkoga pjesničkoga talijanskoga jezika (sicilska osnova obogaćena izrazima latinskog i provansalskoga podrijetla sačuvana je u toskanskim prijepisima), jednako su važne formalne inovacije, koje je nasljedovala kasnija talijanska lirika: uz karakterističan talijanski stih jedanaesterac, ističe se oblik soneta, čijim se začetnikom smatra Giacomo (ili Jacopo) da Lentini, najstariji i najplodniji sicilski pjesnik. Istaknuti su predstavnici škole i Giacomino Pugliese, Pier delle Vigne, Guido delle Colonne, Rinaldo d’Aquino i dr., a posljednjim se smatra Percivalle Doria (u. 1264).
