Shaw, George Bernard

ilustracija
SHAW, George Bernard

Shaw [šɔ:], George Bernard, irski dramatičar, kritičar i esejist (Dublin, 26. VI. 1856Ayot St. Lawrence, Hertfordshire, 2. XI. 1950). Zbog nesređenih obiteljskih prilika često je mijenjao škole te je formalno obrazovanje završio u Dublinu u 15. godini. Pošto je nekoliko godina radio kao činovnik i živio s ocem, pridružio se (1876) u Londonu majci, darovitoj pjevačici, koja je kao učiteljica glazbe ondje zasnovala novu obitelj. Neuspješno se okušao (1879–83) kao romanopisac, a potom, s više uspjeha, kao glazbeni i kazališni kritičar te esejist. Poglede na dramu i kazalište sažeo je u studiji Bit ibsenizma (The Quintessence of Ibsenism, 1891), kojom je postavio estetičke i etičke temelje svojemu dramskom radu; poglede na glazbu izložio je u studiji Savršeni wagnerijanac (The Perfect Wagnerite, 1898). Usporedno je sudjelovao u osnutku socijalističkoga Fabijanskoga društva (1884) i postao jednim od njegovih najistaknutijih članova (pamfleti Fabijanski manifestThe Fabian Manifesto, 1884., Socijalizam za milijunašeSocialism for Millionaires, 1901., i dr.). Bio je uvjereni vegetarijanac te se protivio svim oblicima zloporabe i mučenja životinja. Premda osobno nije cijenio suvremeno glumište, shvatio ga je kao učinkovitu javnu tribinu pa zato najznačajniji dio njegova knjiž. opusa obuhvaća više od 60 dramskih tekstova s opsežnim, deskriptivnim i narativnim didaskalijama. Duhovitim dijalozima i aforističkim replikama, kojima se koristio i izvan kazališta, paradoksalnim obratima u radnji i ponašanju likova, npr. pri razrješenju ljubavnoga trokuta (Candida, 1894) ili u naoko nepomirljivu sukobu između oca, bogatoga tvorničara oružja, i kćeri, pripadnice Vojske spasa (Major Barbara, 1905), psihološki je, sociološki i etički precizno gradio likove koje je nerijetko držao glasnogovornicima različitih svjetonazora i ideologija. Oblikovao ih je u skladu sa svojom podjelom ljudi na filistre, idealiste i realiste i u skladu s tezom o djelatnoj prisutnosti »životne sile« u pojedincu, društvu i prirodi (utemeljenoj na vitalističkoj filozofiji F. Nietzschea, H. Bergsona i dr.). Od ranijih, ibsenovski angažiranih drama, najpoznatije su Udovičke kuće (ili KućevlasniciWidowers’ Houses, 1892), o bogataškom izrabljivanju obespravljenih i siromašnih, Đavolov učenik (The Devil’s Disciple, 1897), o nužnosti prihvaćanja životnoga poziva, Zanat gospođe Warren (Mrs. Warren’s Profession, 1898), o intelektualnom razvoju i društvenom usponu mlade djevojke, plaćenima novcem što ga je njezina majka stekla vođenjem javnih kuća. Na kazališnom repertoaru zadržale su se i njegove kostimirane satire o zapadnoj civilizaciji i njezinim lažnim idealima (Cezar i KleopatraCaesar and Cleopatra, 1898; Sveta IvanaSaint Joan, 1923) te dvije travestije mitova. Prva je o Pigmalionu, Pygmalion (1914), što kroz odnos profesora fonetike i prodavačice cvijeća, koja se zahvaljujući govornim vježbama preobražava u junakinju salona, donekle anticipira shvaćanje diskursa kao sredstva moći i »izvedbe identiteta« (djelo je 1956. adaptirano u mjuzikl Moja draga ladyMy Fair Lady), a druga o Don Juanu, Čovjek i nadčovjek (Man and Superman, 1903), s dominantnim likom mlade žene kao utjelovljene »životne sile« i vješte osvajačice odabranoga muškarca. Premda je vrhuncem svojega dramskog rada držao »metabiološku pentalogiju« o povijesti ljudskoga roda, kulture i društvenih institucija, dramu Natrag Metuzalemu (Back to Methuselah, 1921), koja počinje u Rajskom vrtu, a završava u tisućama godina dalekoj budućnosti, kritika i kazalište nisu prihvatili, kao ni veći broj njegovih kasnih drama. Trajno je bio zaokupljen ekonomskim i političkim teorijama, stvaralačkom evolucijom, reformom engleskoga pravopisa i dr., sjedinjujući protuslovlja satiričara i mistika, oštra ali duhovita kritičara te nepopravljiva idealista i osobenjaka. Sabrana djela objavljena su u 37 svezaka (1931–49); pisma (4 sveska 1965–88), glazbene kritike (3 sveska 1981) te kazališne kritike (4 sveska 1993). Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1925.

Citiranje:
Shaw, George Bernard. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 26. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55681>.