serijalna glazba (prema serija), glazba koja nastaje uporabom serijalne tehnike skladanja. Serijalna glazba može se smatrati povijesnim nastavkom uporabe tzv. dvanaesttonske tehnike (A. Schönberg) i Webernova punktualizma u razvoju glazbe XX. st. Za razliku od dvanaesttonske tehnike, temelj koje je niz od 12 tonova kromatske ljestvice, tj. samo parametar visine tona, serijalna tehnika skladanja podrazumijeva proširenje parametara i na trajanje, intenzitet zvukovne boje, artikulaciju, itd. Skladatelji serijalne glazbe vjerovali su kako će serijalizacijom glazbene građe, dakle prethodnim sređivanjem glazbenih materijala, uspjeti nadomjestiti i uspostaviti glazbenu smisao ili vrstu glazbenosti koju je nekoć jamčila glazba tonalitetnoga sustava. Serijalnu tehniku skladanja počeli su upotrebljavati 1950-ih skladatelji O. Messiaen, P. Boulez, K. Stockhausen, L. Nono, H. Pousseur i dr. Prva skladba sa serijalnom tehnikom bila je Messiaenova skladba Svojstvo vrijednosti i intenzitetâ (Mode de valeurs et d’intensités, 1949), kod koje serijalni postupak obuhvaća, osim visine tona, i parametar trajanja. Prva skladba potpune serijalizacije, dakle ona u kojoj su obuhvaćeni svi prethodno spomenuti parametri, bile su Boulezove Strukture I (Structures I) za dva glasovira (1952). Uporaba serijalne tehnike skladanja dodatno je u glazbi XX. st. zaoštrila niz pitanja koja su nastala pokušajem ukidanja tonaliteta. To se prije svega odnosi na pitanje stvaranja smislene forme koja je nekoć postojala u tonalitetnoj glazbi, a u skladu s tim i njezine slušne percepcije.
