struka(e):

semitski jezici, grana afro-azijske porodice jezika koji imaju zajedničko podrijetlo u jednom prasemitskom jeziku i međusobno su vrlo slični. Izraz »semitski« potječe od biblijske podjele naroda na Semite, Hamite i Jafetovce. Prema području na kojem se govore, dijele se na tri velike skupine: sjeveroistočnu, sjeverozapadnu i jugozapadnu.

U sjeveroistočnu skupinu (Babilonija i Asirija; središnja i južna Mezopotamija) svrstava se akadski, koji je uz sumerski (nesemitski) bio govorni jezik staroga Babilona i Asirije. Imao je dva narječja: babilonsko i asirsko; jedno se govorilo u Babilonu, a drugo u Asiriji. Najstariji dokumenti pisani akadskim jezikom potječu iz III. tisućljeća pr. Kr., a najmlađi iz I. st. Zbog arhaičnosti je akadski vrlo važan za semitsku filologiju. Slabo posvjedočeni eblaitski također je bio sjeveroistočni semitski jezik.

U sjeverozapadnu skupinu (sjeverozapadna Mezopotamija, Sirija i Kanaan) pripadaju aramejski jezik, kanaanski jezici (fenički s punskim, hebrejski, moapski) i ugaritski jezik. Aramejski je prvotno bio jezik mnogih plemena u Sirijskoj pustinji, a poslije se proširio i izvan nje. Njime su govorili Abraham i njegovo pleme (XVIII. st. pr. Kr.). Za perzijske vladavine (VI. st. pr. Kr. i poslije) bio je diplomatski jezik i lingua franca cijeloga Starog istoka, od Perzijskoga zaljeva do granice s Egiptom. Aramejski se dijelio na istočna i zapadna narječja. Glavni su predstavnici istočnih narječja aramejskoga jezika: sirski jezik (nestorijanski i jakobitski/maronitski), židovsko aramejsko narječje, kojim je napisan Babilonski Talmud, te mandejski jezik. Glavni predstavnici zapadnoga narječja aramejskoga jezika bili su elefantinski aramejski, kojim su govorili Židovi naseljeni u Egiptu (kolonija Elefantina, V. st. pr. Kr.), i biblijski aramejski, kojim su pisani neki dijelovi Biblije (dijelovi Ezrine i Danijelove knjige) i kojim su govorili Židovi nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva (VI. st. pr. Kr. pa do bizantskoga doba). Tom su inačicom aramejskoga jezika napisani Jeruzalemski Talmud, mnogi rabinski spisi i midraši. Ovamo pripadaju još: nabatejski jezik (dokumenti iz I. st. pr. Kr.) i palmirsko aramejsko narječje koje se govorilo u gradu Palmiri (dokumenti iz I. st. pr. Kr. do III. st.). Fenički jezik kojim su govorili stanovnici drevne Fenicije veoma je srodan s hebrejskim i ugaritskim jezikom. Pronađeni su pisani dokumenti iz XI. st. pr. Kr., a osobito iz V. do IV. st. pr. Kr. Feničani su prvi od svih stvorili alfabet, koji su od njih preuzeli i razvili pojedini semitski jezici i grčki jezik. Fenički je bio i zajednički kontaktni jezik pomoraca i trgovaca na cijelom sredozemnom području. Od njega je nastao i punski jezik (Kartaga). Hebrejski jezik razvio se iz starijega kanaanskog jezika kojim su govorili stanovnici drevne Palestine potkraj II. tisućljeća pr. Kr. Hebrejskim su jezikom napisani gotovo svi spisi Hebrejske Biblije, odnosno Staroga zavjeta. Dijeli se na biblijski ili klasični hebrejski, rabinski (midraški) hebrejski jezik, te suvremeni hebrejski jezik, ivrit, kojim danas govore Židovi, poglavito u Izraelu, gdje je, uz arapski, službeni jezik. Ugaritski je jezik kojim su govorili stanovnici grada Ugarita (danas Ras Šamra u Siriji). Pronađeno je mnoštvo dokumenata iz 1600. do 1400. pr. Kr. pisanih klinastim pismom u alfabetskom sustavu.

Jugozapadna skupina dijeli se na dva odvjetka. Sjevernomu pripada arapski, kojim su govorili nomadi u Arapskoj pustinji već potkraj I. tisućljeća pr. Kr. Na njemu je napisan Kuran, sveta knjiga islama. Pobjedom islama arapski se proširio po cijelom Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Zahvaljujući Kuranu i islamu sačuvao se do danas kao književni jezik svih Arapa. Istina, on je danas podijeljen u mnogo narječja koja se međusobno dosta razlikuju, ali ih spaja zajedničko pismo (arapsko pismo), pisano samo suglasnicima, i zajednička gramatika. U južni odvjetak svrstava se južnoarabijski jezik, dijalektima kojega se danas govori u Jemenu, Omanu i na Sokotri, te nekoliko etiopskih jezika, kojima pripadaju tigré i tigrinja u Eritreji i na sjeveru Etiopije, amharski, službeni jezik Etiopije, izumrli geez ili staroetiopski, očuvan u liturgiji etiopskih i eritrejskih kršćana, gurage i harari.

U semitskim jezicima većina se riječi sastoji samo od triju suglasnika, od kojih se onda izvode izvedenice s više suglasnika ili s različitim samoglasnicima s kojima dobivaju i različita značenja. Obiluju guturalima (arapski i hebrejski) i emfatičnim zvucima (s̠, c̠, ṯ, q̠ i dr.). Razlikuju muški i ženski rod imenica, a poznaju i posebnu kategoriju statusa (npr. hebrejski »status constructus« u kojem stoje imenice u posvojnim sintagmama).

Citiranje:

semitski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/semitski-jezici>.