Schiaparelli [skiaparε'l:i], Luigi, talijanski paleograf i diplomatičar (Cerrione, provincija Vercelli, 2. VIII. 1871 – Firenca, 26. I. 1934). Vrlo rano se opredijelio za studij latinske paleografije i diplomatike koji je specijalizirao 1895. u Münchenu. Istodobno je surađivao s P. F. Kehrom u istraživanju papinskih isprava. Od 1903. do kraja života predavao je latinsku paleografiju na Visokoj školi u Firenci. Od 1928. član Accademia Nazionale dei Lincei. Jedan od najistaknutijih talijanskih paleografa XX. st., temeljna odlika njegova znanstvenog rada bila je u kritičnosti i metodologiji objavljivanja povijesnih izvora. Kao rezultat vlastitih istraživanja dao je pravilnu sliku geneze i razvoja latinskoga pisma, izradio klasifikaciju latinskih kratica. Glavna djela: Isprave kraljeva Italije (Diplomi dei re d’Italia, I–IV, 1903–24), Langobardski diplomatički kodeks (Codice diplomatico longobardo, I–II, 1929–33), Latinsko pismo rimskoga razdoblja (La scrittura latina nell’età romana, 1921), Uvod u studij latinskih srednjovjekovnih kratica (Avviamento allo studio delle abbreviature latine nel Medioevo, 1926).
