struka(e):
ilustracija
SARKOFAG Dobroga pastira, IV. st., Solin

sarkofag (kasnolat. sarcophagus < grč. σαρϰοφάγος [λίϑος]: [kamen] koji jede meso), lijes pokojnika koji je ujedno i nadgrobni spomenik, načinjen od mramora, kamena, drva, pečene gline ili metala; sastoji se od sanduka i poklopca, a predviđen je da stoji nad zemljom, u mauzoleju ili na otvorenome. Sarkofazi su često oslikani ili ukrašeni reljefima te nose natpise koji su u vezi s pokojnikom ili posmrtnim kultom. Najstariji primjerci potječu iz doba egipatske III. dinastije (III. tisućljeće pr. Kr.), a bili su, prema Pliniju, izrađivani od vrste vapnenca koji brzo rastvara mrtvo tijelo; otud ime »koji jede meso«. U kretsko-mikenskoj kulturi rabili su se keramički sarkofazi (tzv. lárnakes), pravokutna oblika sa zaobljenim uglovima i dvoslivnim ili ravnim pokrovom. Bili su oslikani biljnim motivima ili, rjeđe, figuralnim prizorima (larnaks iz Hagie Triade). Slični sarkofazi (trapezoidna oblika) izrađivali su se i u grčko arhajsko doba; iz kraljevske nekropole u maloazijskom Sidonu potječu mnogi reljefno ukrašeni sarkofazi, od kojih je najpoznatiji tzv. Aleksandrov sarkofag. Poslije su se u Grčkoj javili mramorni sarkofazi koji oblikom i obrađenim arhitektonskim elementima oponašaju kuću s dvoslivnim krovom. Taj su tip preuzeli i Rimljani. Etruščani su od VI. st. pr. Kr. izrađivali keramičke sarkofage s ravnim poklopcem na kojem su ležale skulpture pokojnika u prirodnoj veličini. Najraniji rimski sarkofazi potječu iz doba Republike, a najpoznatiji je sarkofag Lucija Kornelija Scipiona Barbata. U Augustovo doba ukrašavali su se reljefnim vijencima, a od kraja II. st. u svim se dijelovima Carstva pojavljuju sarkofazi bogato ukrašeni mitološkim prizorima, ali i onima iz svakidašnjega života, likovima erota, godišnjih doba i sl. Znamenite su bile radionice u Efezu, na Propontidi, u Atici.

U rimskoj Dalmaciji sarkofazi su prisutni tijekom I. st., a sredinom II. st. proširila se njihova uporaba, pa se javljaju i prve domaće radionice. Najpoznatije su one iz Salone, ali i drugih središta (Brač, Jader, Epidaur). Sarkofazi nastali pod utjecajem akvilejskih radionica imaju pročelje podijeljeno stupovima sa zabatom i arkadama. Radionice su postojale i u Panoniji (Siscia), a ukras se razlikovao od jadranskih (portreti pokojnika, maske, eroti, fantastične životinje). Od uvoznih se sarkofaga izdvaja skupina atičkih sarkofaga rađenih u Ateni, koji se na hrvatskoj obali zatječu u II. st. (Koločep – lov na lavove, Split – lov na kaledonskoga vepra).

Uporabu sarkofaga preuzelo je i kršćanstvo koje im je dalo novi ikonografski sadržaj: isprva je središnje mjesto zauzimao križ, a potom biblijski prizori, najčešće s temom uskrsnuća i zagrobnoga života (sarkofag Dobroga pastira, prijelaz Izraealaca preko Crvenoga mora); često su se prerađivala izvorno rimska djela kojima su se dodavali novi kršćanski motivi. Ranosrednjovjekovni sarkofazi na istarskom području slijede ranokršćansku ikonografsku shemu ravenskih radionica (golubica s križem, dva lat. križa, strigule i edikule). Znameniti su sarkofazi predromaničkoga razdoblja s natpisom na prednjoj strani (sarkofag kraljice Jelene, nadbiskupa Martina, nadbiskupa Ivana, opata Petra i dr.). Sarkofazi su se izrađivali i u kasnom srednjem vijeku (Bonino da Milano, Juraj Dalmatinac), a izniman je kositreni sarkofag grofa Erdődyja u kripti franjevačke crkve u Klanjcu iz baroknoga razdoblja.

Citiranje:

sarkofag. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sarkofag>.