sankcija (lat. sanctio: svečana naredba). 1. U pravu višeznačan pojam. (1) Dio pravne norme u kojem se određuju pravne posljedice za postupanje protivno naredbi iz dispozicije. (2) U ustavnom pravu, akt kojim drž. poglavar (kao jedan od zakonodavnih faktora) prihvaća i potvrđuje zakonski prijedlog koji je izglasao parlament (zakonodavna sankcija). U modernim parlamentarnim monarhijama pravo sankcije svedeno je na formalnost. (3) Sankcija je svaka mjera (moralnoga, materijalnoga, disciplinskoga, polit. karaktera) kojom se reagira na povrjedu općih normi. (4) U kaznenom pravu, prisila koju sudbena vlast, nakon provedenoga postupka, primjenjuje prema počinitelju kaznenoga djela. (5) U građ. pravu, štetna posljedica koja pogađa imovinu subjekta koji je prekršio zabranu ili zapovijed izraženu u građanskopravnoj normi; može imati različite oblike, od zabrane smetanja tuđega prava, preko povrata u prijašnje stanje i novčane naknade, do novčane kazne. (6) U međunar. pravu, sustav preventivnih ili prisilnih mjera što ih protiv neke države primjenjuju međunar. organizacije u slučaju prijetnje miru, povrjede mira i akata agresije. Prema Povelji UN-a, odluku o tim mjerama donosi Vijeće sigurnosti na osnovi suglasnosti većine. One mogu obuhvatiti različite voj., ekonomske i polit. mjere, npr. potpun ili djelomičan prekid ekon. odnosa, prometnih veza i diplomatskih odnosa te voj. akcije članica UN-a.
2. U diplomatici, diplomatička formula kojom se izriče kazna prekršiteljima ili nagrada onima koji su izvršili ono što je dispozicijom potvrđeno. Nagrada se izriče vrlo rijetko, a nalazi se u papinskim dokumentima, i to kao duhovna nagrada: blagoslov (benedictio). Kazna pak može biti duhovna ili vremenska. Duhovne kazne pojavile su se u razdoblju od IX. do XI. st., i to kao ekskomunikacija, anatema, zazivanje izljeva Božje srdžbe i slično. Vremenska se kazna sastoji od plaćanja određene svote drž. blagajni. Vrlo se često u ispravama nalaze zajedno duhovna i vremenska kazna.
