sajam (regionalno i vašar, pazar), oblik javno organiziranoga periodičnoga (tjednoga, mjesečnoga, godišnjega, sezonskoga) tržišta na kojem se prostorno i vremenski koncentriraju ponuda i potražnja radi izravnoga trgovanja izloženom robom (robni sajam) ili zaključivanja trgovinskih poslova na temelju izloženih uzoraka (sajamskih uzoraka); specijalizirana tržišna ustanova koja priređuje gospodarske izložbe komercijalne i industrijske robe te usluga. U prošlosti se trgovalo poljoprivrednim proizvodima, napose stokom, te obrtničkim i rukotvornim predmetima potrebnima na gospodarstvu i u kućanstvu, a u novije doba robnim uzorcima svih proizvodnih djelatnosti. Takav način trgovanja pojavio se u antici, a osobito se razvio u Europi od ranoga srednjeg vijeka (u Francuskoj su međunarodni sajmovi potvrđeni već u IX. st.). Sajmovi su nastajali u hodočasničkim ili prometno pogodnim mjestima pa su često bili zametci potonjih gradova. Križarski ratovi, koji su potaknuli trgovanje na daljinu, utjecali su na porast njihova značenja. Osnivanje sajmova bila je kraljevska povlastica, pa je u kasnom srednjem vijeku sajmišno pravo bilo najvažnija povlastica gradova, premda je vladar to pravo mogao dodijeliti i feudalcu koji je sajam održavao na svojem posjedu te ubirao sajamske pristojbe. Za održavanja sajma vrijedilo je posebno pravo koje je jamčilo mir, a za povrjedu mira bile su predviđene teške kazne; zbog toga su specijalni čuvari vodili brigu o redu i obavljali sudsku vlast. Trgovanje je bilo uglavnom povezano sa svetkovanjem nekih vjerskih blagdana, a na sajmovima se dopunjavalo gošćenjem i zabavnim priredbama (nastupima akrobata, mađioničara i pjevača, crkvenim prikazanjima i sl.). U novom se vijeku promijenila bit dotadašnjih sajmova. Proizvodi se ne prodaju više izravno, već se izlažu uzorci na osnovi kojih se zaključuju trgovački ugovori. Na općim (mješovitim, univerzalnim) sajmovima izlažu se uzorci svih grana industrije i obrta, a na specijaliziranim (stručnim, granskim, namjenskim) uzorci proizvoda jedne ili nekoliko srodnih proizvodnih ili uslužnih djelatnosti (sajam tehnike, medicinske opreme, knjiga, turističkih usluga i sl.). Posebna su vrsta sajmova saloni i izložbe. Najčešće je riječ o međunarodnim salonima i izložbama na kojima se izlažu pojedini proizvodi zanimljivi određenom, užem ili širem, krugu potrošača (npr. saloni automobila, izložba vina i sl.). Prvi moderni međunarodni sajam bio je održan 1898. u Veroni, a drugi 1904. u Parizu. – I u hrvatskoj ekonomskoj i pravnoj prošlosti imali su sajmovi važnu ulogu. Održavali su se u gradovima i manjim mjestima, neki kontinuirano od srednjeg vijeka. Tako je Zagreb pravo održavanja tjednih sajmova stekao već 1242. Zlatnom bulom Bele IV. Od 1256. na središnjem trgu u Gradecu održavao se godišnji Markov sajam u trajanju od 14 dana, a na Kaptolu pred katedralom u istom trajanju o blagdanu sv. Stjepana kralja, tzv. Kraljevo. Od 1372. kralj Ljudevit I. dozvolio je i 14-dnevni sajam pred crkvom sv. Margarete u podgrađu, koji se na istom mjestu održavao sve do 1796., dok je kraljevski sajam u Zagrebu, doduše na drugim lokacijama, živio još početkom XX. st. Prvi organizirani sajmovi na slavonskom području bili su odobreni posebnim poveljama Marije Terezije (1765) i Josipa II. (1783), dok je za područje Vojne krajine sajmove odobravala krajiška vojna uprava. Uz jednodnevne, tjedne i mjesečne sajmove, održavali su se i godišnji koji su trajali više dana: prvoga se dana trgovalo stokom, a ostalih dana drugom robom. Robni se sajam nerijetko održavao na središnjem gradskom trgu, dok je za stočno sajmište bio predviđen prostor na rubu naselja. Godišnji su sajmovi bili sastavni dio svetkovanja pojedinih crkvenih blagdana (vezani uz seoski god, kirvaj, proštenje), pa im otuda i ime: Margaretinje, Tominje, Bartolovo i dr. Na tjednim su sajmovima seljaci prodavali povrće, voće, mliječne proizvode, perad i sl., a na mjesečnim i godišnjim u prvom redu krupnu i sitnu stoku te žito, brašno, krumpir, sijeno, slamu, voćke, cjepove vinove loze, med, vosak i dr. Na pokretnim tezgama svoje su proizvode nudili tkalci, postolari, remenari, krznari, klobučari, lončari, kovači, stolari, licitari i drugi obrtnici. Pečenjari su pripremali pečenke na ražnju ili u kotlovima kuhali meso i kobasice, medičari nudili medovinu i slične napitke, a sladoledari sladoled iz kolica. Premda su se neki proizvodi nabavljali razmjenom (lonci za žito, vuna ili laneno povjesmo za platno i sl.), većinom se plaćalo novcem. U sajmišnom trgovanju cijene nisu utvrđene ni stalne, nego se određuju od prilike do prilike, uključujući obvezatno pogađanje. Ono je kod prodaje stoke gotovo ritualizirano: u nazočnosti većega broja promatrača i aktivnih sudionika kupac i prodavač pri svakom izvikivanju svote plješću dlanom o dlan izgovarajući ustaljene izričaje, a uspjelu pogodbu zaključuju dugotrajnim snažnim rukovanjem visoko uzdignutih ruku te potvrđuju činom zajedničkoga ispijanja pića (likovo, aldomaš). Pokretne gostionice, u kojima se pod velikim šatorima nudilo jelo i piće uz svirku domaćih ili romskih sastava, bile su prateći dio sajmišta. Osim primarno gospodarskog značenja, sajmovi su ispunjavali i društvenu ulogu. Bili su prigoda za druženje rođaka i prijatelja te sklapanje poznanstava, posebice među mladeži, prilika za saznavanje novosti i razmjenu informacija te zabavu i razbibrigu. S vremenom je takvo sajmišno trgovanje izgubilo svoje nekadašnje značenje, ali i nadalje postoji u nekim drugačijim izražajima, kao što su primjerice suvremeni sajmovi rabljene robe i rabljenih automobila (tzv. buvljaci). Moderne sajamske priredbe u Hrvatskoj se javljaju u drugoj polovici XIX. st. Prva Zemaljska hrv.-dalm.-slav. izložba bila je održana u Zagrebu 1864., a okupila je 3886 izlagača iz svih hrvatskih krajeva i ostalih zemalja Habsburške Monarhije, a osobito je bila važna Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrvatsko-slavonskog gospodarskog družtva održana također u Zagrebu 1891. Te su izložbe bile preteče Zagrebačkoga zbora, osnovanog 1909. kao trećega modernog sajma poslije veronskoga i pariškoga. Intenzivno razvijajući međunarodno sajmovanje, Zagrebački zbor zajedno s 19 drugih europskih sajmova 1925. osnovao je Uniju međunarodnih sajmova (UFI) sa sjedištem u Parizu. Nakon II. svjetskog rata, bio je preimenovan u Zagrebački velesajam i preseljen na desnu obalu Save te je postao jedan od najvećih sajmova u ovom dijelu Europe; priređuje 30-ak međunarodnih specijaliziranih sajamskih priredaba, a u njegovu sklopu djeluje i Kongresni centar te jedan od 306 centara Svjetskoga trgovinskog centra (WTC). U Hrvatskoj još djeluje Riječki sajam sa 6 međunarodnih godišnjih priredbi, Splitski sajam elektronike i opreme za navigaciju, Osječki poljoprivredni sajam, Bjelovarski stočarski i gospodarski sajam, Varaždinski sajam lova i ribolova te još neki drugi manji sajmovi.
