Rousseau, Jean-Jacques

ilustracija
ROUSSEAU, Jean-Jacques

Rousseau [ʀusọ'], Jean-Jacques, francuski filozof, politički teoretičar, književnik i glazbenik švicarskog podrijetla (Ženeva, 28. VI. 1712Ermenonville, 2. VII. 1778). Odrastao je u kalvinističkoj Ženevi, što je bitno odredilo njegovu političku misao. Od 1728. živio u Torinu, gdje se obratio na katoličanstvo, 1733–40. bio kućni učitelj obitelji barunice de Warens u Chambéryju u Savoji. Od 1742. živio u Parizu (izuzev 1743–44. kada je bio tajnik franc. poslanika u Veneciji) i posvetio se glazbi i književnosti. Poslije se, nakon posjeta Ženevi 1754., vratio protestantizmu, a od 1756. živio je u provinciji. Proslavio se osvojivši prvu nagradu na nagradno pitanje Akademije u Dijonu »Pridonosi li napredak znanosti i umjetnosti poboljšanju morala?«, negativnim odgovorom naslovljenim Rasprava o znanostima i umjetnostima (Discours sur les sciences et les arts, 1750). U njem je razložio stajalište da civilizacija, kultura, znanost i tehnološki napredak dokidaju čovjekovu prirodnu dobrotu te korumpiraju njegovu moralnost, čime je pružio postavke romantičarskoj političkoj filozofiji, kao i drugim odgovorom na pitanje iste Akademije, Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima (Discours sur l’origine et les fondements de l’inégalité parmi les hommes, 1755). Tu je uspostavio distinkciju prirodne (razlike u snazi i inteligenciji) i društvene nejednakosti (razlike u statusu, bogatstvu i moći), koja je za čovjeka i društvo pogubna. Isticao je da su prvobitni ljudi u prirodnom stanju bili slobodni i jednaki, pokretani nagonom za samoodržanjem, milosrđem (pitié) i ljubavlju prema sebi (amour de soi). Društvena nejednakost rezultat je povijesne transformacije dobroga »prirodnoga čovjeka« u natjecateljski raspoloženoga »društvenog pojedinca« nošena sebičnošću (amour-propre). U najznačajnijem djelu iz političke filozofije Društveni ugovor ili načela političkoga prava (Du Contrat Social ou Principes du droit politique, 1762) razvio je teoriju države utemeljenu na republikanskim načelima. Država se uspostavlja fikcijom društvenog ugovora kojim svatko prenosi svoja prirodna prava jednomu zajedničkomu suverenu (narod kao cjelina). Njegova je izvornost u ugovornoj teoriji u tome što su, s jedne strane, kontrahenti ugovora pojedinci i, s druge, polit. tijelo (narod, država) kojega su pojedinci dio. Time je stvoreno stanje u kojem se čovjek pokorava »samomu sebi« (građaninu) kao dijelu cjeline. Kako bi se spriječilo nametanje i loša strana volja pojedinca (volonté particulière), potrebno je obrazovati opću volju (volonté générale) kao neovisan organizam kojega sačinjava volja svakoga člana države za općim dobrom; opća volja može nastati jedino dijalektičkim izlučivanjem općega iz posebne volje pojedinaca, a to se očituje glasovanjem o zakonu ili o nekoj stvari od općega dobra. Tako se država treba graditi na načelima djelovanja »građanina u političkome smislu« (citoyen), čija je volja usmjerena k općemu dobru, a ne na načelima djelovanja »građanina u ekonomskome smislu« (bourgeois), koji slijedi vlastiti sebični interes. Država nije zajednica »privatnih vlasnika«, već politička zajednica općega dobra (republika). U razmatranju političkog sustava odbacivao je predstavničke skupštine i staleška udruženja te je sadržaj suverenosti smjestio u zakonodavstvo koje je izravno u rukama naroda. Zakone treba provoditi nesuvereni subjekt (vlada) koji je odgovoran suverenu (narodu) koji ga u svakome trenutku može opozvati. U romanu Émile ili o odgoju (Émile: ou, de l’éducation, 1762), koji je pariški sud javno osudio (kao i Društveni ugovor), zbog čega se Rousseau sklonio prvo u Švicarsku a potom u London (do 1767. kada se vratio u Francusku), do kraja je razradio (i fikcionalno obradio) političku antropologiju i pedagogiju. Dijete i mladoga čovjeka ne smije se sputavati izvanjskim društv. normama već ga treba odgajati u skladu s njegovom vlastitom slobodnom voljom. Ista idejna stajališta, pri čem se kao konkretan ideal daje mala ladanjska zajednica, dijeli i njegov raniji, epistolarni roman Julia ili Nova Heloiza (Julie: ou, la Nouvelle Héloïse, 1761), koji je postigao senzacionalan uspjeh. To je djelo napose značajno kao vrhunski primjer epistolarne književnosti u kojem se kroz pisma različitih pošiljatelja kombiniraju pripovjedne, ali i moralne perspektive, ljubavno-sentimentalna proza (gl. tema nesretne ljubavi) i filozofska rasprava. Značajna je i njegova memoarska proza, kojom je, kao i Julijom, najavio književni romantizam. Ispovijestima (Les Confessions, 1782–89) začeo je modernu autobiografiju; pritom u analizi najskrivenijih osjećaja prošlost konstruira romaneskno ukazujući na varljivost sjećanja i sklonost fantaziji, dok su Sanjarije samotnog šetača (Les Rêveries du promeneur solitaire, 1782) i Dijalozi ili Rousseau sudac Jean-Jacquesa (Dialogues ou Rousseau juge de Jean-Jacques, 1789) primjeri bujne pjesničke proze u kojoj je pisanje o sebi čin pročišćenja. Bavio se i skladanjem (glazbu je učio kod Le Maîtrea i sam), ponajprije glazbeno-scenskih vrsta (izdvaja se intermedij Seoski vračLe Devin du village, 1752), ali i vokalnih (moteti, romance) i instrumentalnih djela (simfonija, sonate). Posebno su značajni njegovi muzikološki tekstovi; neke od niza članaka o glazbi koje je napisao za Diderotovu Enciklopediju uvrstio je u svoj Glazbeni rječnik (Dictionnaire de musique, 1768). To je prvi moderni, i danas aktualni, glazbeni rječnik, s približno 900 natuknica, koji se nije ograničio samo na definicije, već je dopunjen objašnjenjima. U njem je obuhvatio područja glazbene teorije i estetike, glazbena vrsta, osobito opere, uključujući koreografiju, akustiku, kompoziciju, izvedbu i interpretaciju te povijest glazbe. U raspravama o operi zauzeo je stajalište da je talijanska glazba, temeljena na melodiji i glasu, prirodnija i bliža prirodi glazbe od francuske. Ostala značajnija djela: Pismo d’Alembertu o kazalištu (Lettre à d’Alembert sur les spectacles, 1758), Pisma s planine (Lettres écrites de la montagne, 1764), Razmatranja o vladavini u Poljskoj (Considérations sur le gouvernement de Pologne, 1772).

Citiranje:
Rousseau, Jean-Jacques. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 30. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53500>.