Reyes [r:ɛ'jes], Alfonso, meksički književnik (Monterrey, 17. V. 1889 – Ciudad de México, 27. XII. 1959). Dio života proveo u diplomatskoj službi (1913–39). Pjesnik, teoretičar književnosti, autor tematski raznolike ogledne proze: jedan od najplodnijih i najutjecajnijih književnika na španjolskome jeziku XX. st. U domovini je bio suosnivač kulturnoga društva Ateneo de la Juventud (1910), a u Madridu je od 1914. surađivao s Menéndezom Pidalom, J. R. Jiménezom, J. Ortegom y Gassetom i ostalim vodećim imenima tzv. drugoga zlatnog vijeka španjolske književnosti. Vlastitu oglednu prozu o književnosti i pjesnički opus držao je nerazdvojivom cjelinom; ostvario je jedinstven i elegantan prozni izričaj. Pročuo se poetskom prozom Vizija Anáhuaca (Visión del Anáhuac, 1917), zatim knjigom pripovijedaka i razgovora Kosa perspektiva (El plano oblicuo, 1920), jedinstvenim spojem stvarnih i imaginarnih elemenata. Najpoznatije su knjige ogleda iz toga razdoblja: Sklonosti i razlike (Simpatías y diferencias, I–V, 1921–26), Lovac (El cazador, 1921), Stvarni i izmišljeni portreti (Retratos reales e imaginarios, 1920) i dr. te glasovito pjesničko djelo Okrutna Ifigenija (Ifigenia cruel, 1924). Prva sabrana djela objavljena su mu u Meksiku (1955–59), ali se njegov opus u potonjim izdanjima znatno povećao zahvaljujući novim istraživanjima i obradbi korespondencije s drugim književnicima (Germánom Arciniegasom, J. Torres Bodetom, J. L. Borgesom i dr.).
