struka(e): |

reprezentacija (lat. repraesentatio: prikazivanje; isplaćivanje).

1. Predstavljanje, zastupanje; predstavništvo, zastupništvo.

2. Izabrana športska vrsta sastavljena od pojedinaca iz različitih klubova jednoga grada, regije, države, kontinenta ili međunarodne športske federacije radi javnoga nastupa.

3. Središnji pojam suvremene filozofije, kulturalne i književne teorije, koji se odnosi na procese stvaranja i prijenosa značenja između ja i drugoga, jedne i druge kulture ili povijesnog razdoblja. Ti se procesi dodatno raslojavaju prema tipu diskursa (fikcionalno pripovijedanje, povijest, znanost, filozofija, itd.) i umjetničkom mediju reprezentacije (književnost, slikarstvo, kiparstvo, film, itd.). Povijest ideje reprezentacije započela je s grčkim pojmom mimeze, koji je u Platonovu i Aristotelovu naučavanju dobio dva različita značenja. Platon je razumijevao mimezu kao oponašanje (odražavanje, imitaciju) prirodnih pojava, koje su i same odraz nadređenoga poretka ideja, a Aristotel kao prikazivanje/predočavanje, pridajući joj značajke kreativnog oblikovanja prirodne građe. On nije polazio od statične prirode kao Platon, nego od ljudske prakse, koja posreduje između čovjeka i prirode prenošenjem značenja preko granice što ih dijeli. Time je građa pretvorena u neumoran proces aktiviranja jednih, a gašenja drugih mogućnosti prirodne energije u kretanju.

U sljedećim se stoljećima reprezentacija u zapadnome kulturnom krugu tumačila u nekoj vrsti makar i nesvjesnoga dijaloga između Platonove statične i Aristotelove dinamične koncepcije. Prema francuskom povjesničaru idejâ M. Foucaultu (Riječi i stvari, 1966), do kraja XVI. st. pojam se reprezentacije temeljio na sličnosti između (jezične, slikovne) predodžbe i zbilje. Međutim, u XVII. st. s filozofijom R. Descartesa sličnost je pretvorena u mjesto opsjene koja prijeti spoznajnom zabludom. Descartesova analiza spoznajnoga subjekta vodila je k odvajanju poretka reprezentacije od poretka zbilje, jer je reprezentacija proizlazila iz spoznaje koja zbilju pokorava vlastitim pravilima. Ali valjanost se tih pravila i dalje ovjerovljivala prirodnim poretkom zbilje. To se promijenilo tek s razvojem prirodnih i društvenih znanosti, zbog kojega je zbilja prestala biti neprijeporno prirodnom. U prvi su plan dospjeli subjektivni momenti, koji su uključeni u nastanak reprezentacije zbilje. Odgovor na to subjektivno raslojavanje bila je koncepcija mogućih svjetova njemačkog filozofa G. W. Leibniza, koji je razgraničio umjetnički mogući svijet od stvarno danoga svijeta. Predstavljanje se više nije pokoravalo stvarnomu svijetu kao uzoru kojemu duguje svoj nastanak, iako je on i dalje služio kao parametar usporedbe. Tek je s njemačkim filozofom I. Kantom došlo do odlučnog obrata, nakon kojega se iz pojma reprezentacije potpuno isključilo oponašanje dane zbilje. U Kritici čistog uma (1781) on je tvrdio da svijet nije unaprijed dan spoznajnomu subjektu, nego je njegova spoznaja učinak apriornih zakona reprezentacije. Time se pozornost premjestila sa zbilje kao predmeta reprezentacije na spoznaju koja postavlja uvjete mogućnosti reprezentacije. Polazeći od te analize, Foucault je iznio tezu da je moderni čovjek lišen mogućnosti pouzdane reprezentacije svijeta, za koju odgovara priroda kao nadređeni izvor značenja. Kako pak postaje problematičan predmet reprezentacije, tako dolazi u pitanje i sam čin reprezentacije koji se postupno počeo okretati prema svojim vlastitim pretpostavkama. Tako se na pragu modernizma čovjek podvajao u objekt znanja s jedne strane, a subjekt spoznaje s druge. Do još radikalnijega pokušaja oslobađanja reprezentacije od oponašanja zbilje došlo je početkom XX. st. sa strukturalističkom koncepcijom znaka švicarskog lingvista F. de Saussurea (Tečaj opće lingvistike, 1916). On je tvrdio da jezični znak stječe identitet tek uspostavljanjem razlike prema drugomu znaku. Nasuprot tradiciji tzv. metafizičkoga mišljenja, koje gradi ideju znaka na podudaranju s predmetom, znak se uspostavlja kao učinak mreže razlika unutar nekoga zamišljenoga sustava. Francuski filozof J. Derrida (O gramatologiji, Pismo i razlika, 1967) radikalizirao je takvo Saussureovo razlikovno shvaćanje znakovne reprezentacije objašnjenjem kako označitelj, kao podređeni član oprjeke koji se preko strukture razlikâ u konačnici ipak treba stopiti s označenim, ne može to učiniti jer je i samomu označenomu kao jamcu identiteta znaka od početka ugrađena razlika. Takvim potkopavanjem označenoga Derrida je urušio temelj reprezentacijske strukture otvarajući nepregledno poprište razlika. Ono se nadređuje i subjektu reprezentacije lišavajući ga povlaštenoga spoznajnoga mjesta kakvo je uživao u Saussureovoj koncepciji.

Drukčiju kritiku metafizičke ideje reprezentacije zasnovane na identitetu iznio je francuski filozof G. Deleuze (Razlika i ponavljanje, 1968; Logika smisla, 1969). Dok je Derrida pokazao nemogućnost podudaranja reprezentacije i zbilje zbog odgode koju u poredak reprezentacije unosi igra razlika, Deleuze je postavio tezu o razlici kao pojmu potpuno neovisnu o identitetu. Da bi izbjegao bilo kakvu vezu reprezentacije s oponašanjem zbilje, on je pojam reprezentacije nadomjestio simulakrumom kojemu ne prethodi nikakav uzor podložan oponašanju. Simulakrum se gradi na nepomirljivoj razlici između zbilje i njezine reprezentacije. Međutim, kao što je pokazao francuski filozof E. Levinas, upravo uvođenje tako nesvodive razlike između predstavljača i predstavljenog omogućuje obnavljanje potisnute dimenzije oponašanja u reprezentaciji, ali sada u drukčijem, etičkom značenju pojma oponašanja. U skladu s Derridaovom i Deleuzeovom kritikom reprezentacije, Levinas (Totalitet i beskonačno, 1961; Drukčije nego biti ili s one strane bîti, 1974) je proglasio nasiljem svako predstavljanje drugoga jer se time njegova različitost poništava u istosti mojega ja. Svojim reprezentacijskim posredovanjem ja lišava drugoga neposrednosti njegova lica utvrđujući mu takvim činom obezličavanja identitet. Nasuprot tomu, Levinas je zagovarao etičko iskustvo drugoga koje prethodi i otima se reprezentaciji. On je primjerice povukao razliku između kazanoga i kazivanja, gdje kazano, kao sadržaj govora, znači ono što suvereno ja izlaže drugomu, a kazivanje se tiče čina oslovljavanja drugoga kroz formu kojega je ovisno ja uvijek već izloženo drugomu. Budući da se ta izloženost drugomu otima predstavljanju, neuspjeh reprezentacije otvara prostor etičkog odnosa. Naime, umjesto da ga svjesno predočava ili prikazuje, ja sada drugoga nesvjesno utjelovljuje ili oponaša. Shvati li se tako kao spontano preuzimanje drugoga, koncepcija oponašanja oslobađa od etičkoga nasilja prisutna u platonovskom oponašanju shvaćenu kao ovladavanje drugim. Naznačenu je dimenziju neprikazivosti etičkog odnosa prema drugomu zatim u područje politike prenio francuski filozof J.-F. Lyotard. Ocrtana mimikrijska odrednica reprezentacije razrađena je i u drugih utjecajnih filozofa i teoretičara (Philippe Lacoue-Labarthe, Jean-Luc Nancy), postkolonijalnih teoretičara (H. Bhabha), feminističkih teoretičarki (J. Butler, L. Irigaray).

Citiranje:

reprezentacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/reprezentacija>.