TRAŽI DALJE:
STRUKE:

referencija

referencija (njem. Referenz < franc. référence, prema lat. referre: natrag nositi; izvijestiti), u filozofiji te u filozofiji i teoriji jezika, takav odnos između znaka ili znakovnoga sklopa i stvari, odn. sklopa stvarî, da oni ne moraju nužno stajati u odnosu potpune adekvacije, nego znaci »stoje-za« nešto, što je po sebi izvanjezični entitet i što nikad ne može biti potpuno jezično odredivo, tj. spoznatljivo (W. V. O. Quine). U referencijalnoj teoriji istine značenje znaka izjednačuje se s njegovim odnosom prema stvari, dakle ne sa samom stvari, odn. u još zaoštrenijoj verziji, značenje se izjednačuje s relacijom između znaka i predmeta na koji se on odnosi. To je dakle, u filozofiji i teoriji jezika, odnos znaka i njegova predmeta, tj. referenta. Referencija se razlikuje od značenja koje povezuje izraz i sadržaj, tj. označitelj i označeno znaka. Znak može imati značenje čak i ako nema referenta. Angloamerička analitička filozofija jezika postavlja tezu da znakovi dobivaju referencijsku ovjeru u stvarnosti (Saul Kripke). Međutim, ako je i moguće uspostaviti izravan odnos između znaka i kakva prostorno-vremenskoga predmeta, teškoće nastaju s pokušajem određenja referencije nekoga složenoga povijesno-kulturnog znaka kakav je npr. književni tekst. Do obrata u shvaćanju problema referencije došlo je u semiotici, osobito u djelu Ch. S. Peircea i njegovih sljedbenika. Ovjera se znakova po Peirceu događa u okviru društvene uporabe, a relativizam takve pozicije ograničuje se pojmom jezične zajednice koja priječi potpunu subjektivnost takve ovjere. Ni jedna zajednica međutim ne postiže potpuni konsenzus u ovjeri svojih znakova, nego su upravo one referencije na kojima počivaju njezine najveće vrijednosti izložene sukobu interpretacija. To je polazište američkog dekonstrukcionizma, koji ustraje na raspršivanju značenja, odn. na nemogućnosti usidrenja znakova u čvrstom značenju. Međutim, ako se može reći da klasična pozicija analitičke filozofije apsolutizira znak, dekonstrukcionizam jednako tako apsolutizira poziciju tumača, pripisujući mu nemoguću slobodu u ophođenju sa znakom.

Citiranje:
referencija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 28. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52207>.