raj (grč. παράδεισoς, hebr. pardes, aramejski pardesa, prema srednjoperz. pairi-daēza: vrt, perivoj), u kršćanskim, židovskim, islamskim, budističkim (mahāyāna) i drugim vjerovanjima, mjesto vječnoga života, zajedništvo s Bogom, vječno blaženstvo; oprjeka mu je pakao. U Starom zavjetu, Božje boravište. Izraelci su do III. st. pr. Kr. vjerovali da pokojnici, pravedni i grješni, borave u šeolu. U helenističkom židovstvu raj je prebivalište pravednika nakon smrti. Novi zavjet spominje raj kao mjesto gdje prebivaju spašeni između smrti i uskrsnuća. Više nego mjesto, raj je prema Novom zavjetu ponovna uspostava grijehom razorena jedinstva s Bogom. U tom su smislu izrazi »Očev dom«, »naseliti se kod Gospodina«, »biti s Kristom«. Evanđelist Ivan u Otkrivenju koristi se starozavjetnim slikama raja zemaljskoga i simbolično govori o nebeskom Jeruzalemu, o novom nebu i novoj zemlji, o uništenju stare zmije, o nestanku boli, suza i smrti. U islamu dženet. – Raj zemaljski i raj nebeski bili su čest motiv kršćanske ikonografije. Nenadmašivu pjesničku viziju raja dao je Dante u trećem dijelu Božanstvene komedije. – U prenesenom značenju, »raj na zemlji«: krasno mjesto, bogato prirodnim ljepotama i darovima.
