Radonić, Jovan, srpski povjesničar (Mol u Bačkoj, 28. I. 1873 – Beograd, 25. XI. 1956). Nakon završetka studija u Beču (1896) i specijalizacije u Rusiji (1897–98) radio je kao nastavnik u srpskoj gimnaziji u Istanbulu (1898–99), potom kao knjižničar Matice srpske u Novom Sadu (1899–1905) te kao izvanredni (1905–19) i redoviti profesor opće povijesti srednjeg vijeka na Sveučilištu u Beogradu (1919–29). Od 1909. član Srpske akademije nauka i umetnosti te njezin glavni tajnik (1937–44). Kao stručnjak za povijesno-etnografska pitanja sudjelovao u delegaciji Kraljevine SHS na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. Djela: Grof Đorđe Branković i njegovo vreme (1911), Hrvati i Austro-Ugarska (Les Croates et l’Autriche-Hongrie, 1918), Banat (Le Banat, 1919), Bačka (La Batschka, 1919), Povijest ugarskih Srba (Histoire des Serbes de Hongrie, 1919) i Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka (1950). Izdao zbirku Dubrovačka akta i povelje (I–IX, 1934–51). Preveo i dopunio Istoriju Srba (I–II, 1952) J. K. Jirečeka.
