radna škola, reformni pedagoški pokret u odgoju i obrazovanju potkraj XIX. i na početku XX. st. koji se zauzimao za aktivan i samostalan rad učenika. Nastao u Njemačkoj, kao reakcija na tzv. staru školu učenja, zapamćivanja bez razumijevanja i općega (pod utjecajem J. F. Herbarta) formalizma u nastavi. U »novoj školi«, kojoj pripada i radna škola, težilo se ostvarenju aktivnoga učenja na temelju prirodnih i individualnih mogućnosti djeteta. U didaktičkom smislu »školom rada« nastojalo se, među ostalim, ostvariti opće načelo praktičnosti školske izobrazbe uvođenjem u nastavu što je moguće više ručnoga rada učenika, posebnih obrtničkih vještina i umjetničkog izraza kroz školske i izvanškolske aktivnosti.
Jedinstvena koncepcija i praksa »radne škole« imala je u Hrvatskoj, između I. i II. svjetskog rata, najznačajnije zastupnike u A. Cuvaju, braći Demarin, A. Defrančeskiju, S. Ljubunčiću, M. Robotiću, Z. Špoljaru i dr. Oni su u teoriju i praksu škole unosili različite pristupe i metode aktivne i radne škole kroz samorad učenika, individualno poučavanje, spontanost i kreativnost učeničkog izražavanja i sl. Tražili su »školu po mjeri učenika« koja potiče »rad kao osobno, nacionalno i kulturno dobro«. U skladu s tim načelima otvorene su u Hrvatskoj različite eksperimentalne i alternativne škole, među kojima je najpoznatija bila Šumska škola F. Mandića Higyja na Tuškancu u Zagrebu, koja je radila 1929–41. Povijest i rezultate radne škole u nas cjelovito je obradio Stjepan Jakopović u monografiji Pokret radne škole u Hrvatskoj (1984).
