puštanje krvi, zahvat kojim se iz organizma vadi manja ili veća količina krvi radi liječenja. Opće puštanje krvi provodi se zarezivanjem žile (venesekcija ili flebotomija) ili ubodom igle (→ venepunkcija), obično u venu lakatnoga pregiba, a lokalno puštanje krvi s pomoću pijavica ili stavljanjem kupica (→ vantuze) na suhu ili lagano urezanu kožu. Obično se pušta 150 do 500 mL krvi. Zahvat smanjuje ukupnu količinu krvi u krvnom optoku, prolazno snizuje krvni tlak te smanjuje viskoznost krvi. Primjenjuje se kod policitemije, pletore, plućne kongestije i plućnoga edema te akutnoga glaukoma. Danas se rijetko izvodi, jer se odgovarajući učinak postiže lijekovima.
Puštanje krvi jedan je od najstarijih »lječidbenih« zahvata; izvodilo se već u kameno doba naoštrenim kamenim ili koštanim oruđem kako bi se isisala bolest iz tijela ili uklonio »demon« koji je uzrokovao bolest. Primjenjivale su ga i sve stare kulture; Hipokrat je primjerice, u skladu s naukom o uspostavi ravnoteže tjelesnih sokova, preporučivao puštanje krvi iz žile najbliže bolesnomu organu. U sr. vijeku puštanje krvi izvodilo se prema astrološkim postavkama te se vodilo računa o mjestu i vremenu puštanja krvi, koje je bilo označeno u posebnim tablicama i pučkim kalendarima. Do razdoblja renesanse, puštanje krvi posve su nekritički provodili brijači (barbiri) i kupeljari, a od tada ga provode liječnici. Zbog nemoći ondašnje medicine, puštanje krvi i klistir napose su u XVII. st. postali gl. terapijski zahvati. Razvojem patološke anatomije i bakteriologije od pol. XIX. st. ta se metoda polako napušta, iako je još u XX. st. bilo njezinih ozbiljnih zagovornika.
