Portoriko

ilustracija
PORTORIKO, Puerto Rico
ilustracija1ilustracija2

Portoriko (Puerto Rico [puɛ'rto r:i'ko]; Estado Libre Asociado de Puerto Rico, Commonwealth of Puerto Rico), pridružena država SAD-a u Velikim Antilima. Nalazi se imeđu otoka Hispaniole, odnosno Dominikanske Republike, na zapadu, od koje ga odvaja morski prolaz Mona, i otočja Virgin na istoku. Na sjeveru izlazi na Atlantski ocean, a na jugu na Karipsko more. Obuhvaća 9104 km². Otoci se pružaju od zapada prema istoku u duljini od približno 180 km (od Punta Higuero do Punta Puerca). Najveći je otok Puerto Rico (8785 km²), zatim Vieques (134 km²), Mona (50 km²), Culebra (28 km²) te otočići Culebrita, Cayo Norte, Palomiros, Caja de Muertos i dr. Puerto Rico, četvrti po veličini otok u Velikim Antilima, sastoji se od središnjega planinskog lanca (Cordillera Central; planine obuhvaćaju 60% otoka), mjestimično višeg od 1000 m (Cerro de Punta 1338 m, Rosas 1267 m), i obalne ravnice. Obalna ravnica, nastala erozijom planinskoga područja, šira je na sjeveru (13 do 19 km) nego na jugu (3 do 13 km). U sjevernom dijelu otoka, između Aguadille i San Juana razvijen je krš (špilje; ponornica Camuy ubraja se u najdulje podzemne tokove na svijetu). Otok je okružen dubokim morem; prolaz Mona na zapadu, širok oko 120 km, dubok je više od 1000 m; sjeverno od otoka nalazi se Puertoricanska brazda duboka 8376 m, a južno Venezuelski bazen Karipskoga mora dubok 5000 m. Klima je tropska, s temperaturama oko 26 °C (u planinskoj unutrašnjosti 22 do 25 °C). Kiše padaju cijele godine, a najobilnije su od svibnja do listopada; u sjevernom dijelu otoka Puerto Rica godišnje padne oko 1550 mm, u južnom dijelu unutrašnjosti 910 mm, a u priobalju Karipskoga mora 100 do 400 mm. Otok je izložen čestim tropskim ciklonima (hurikani), osobito od kolovoza do listopada. Rijeke su kratka, bujičava toka (najdulje su La Plata, Grande de Loíza i Grande de Arecibo); koriste se za proizvodnju elektrine energije i za natapanje. Vodom su bogatiji pritoci Atlantskoga oceana. Sjeverni dio otoka obrastao je vazdazelenom kišnom šumom (mahagonij, orhideje), a južni grmljem i travom (savane).

Prema procjeni iz 2005. Portoriko je imao 3 912 054 st. S 429,7 st./km² najgušće je naseljena država Sjeverne i Srednje Amerike iza Barbadosa. Obalno područje, osobito na sjeveroistoku zemlje, znatno je naseljenije nego unutrašnjost; oko polovice stanovnika živi u metropolitanskome području San Juan–Bayamón. Portorikanci čine 95,1% stanovništva (2000). Stanovnici su uglavnom bijelci (80,5%), a ima i crnaca (8,0%), mješanaca (4,2%) i dr. Do dolaska Europljana (Španjolaca) otočje su nastavali američki Indijanci Taíno. S uvođenjem plantaža dovozili su se crnci iz Afrike; sredinom XIX. st. useljavali su se u manjem broju Kinezi, Francuzi,Talijani, Nijemci, Libanonci, Škoti i Irci, od 1898. Amerikanci, a 1960-ih, nakon dolaska F. Castra na vlast, i Kubanci, te u novije doba u potrazi za poslom stanovnici Dominikanske Republike. U SAD-u živi oko 2 mil. Portorikanaca (Portorikanci su građani SAD-a), najviše u sjeveroistočnom dijelu (osobito New Yorku). Uz španjolski, kojim govori većina stanovništva, službeni je i engleski jezik. Stanovnici su uglavnom rimokatolici (75,0%, 2000), a ima i protestanata (13,1%) i dr. Prosječna je godišnja stopa porasta stanovništva (0,5% u razdoblju 2000–05) u opadanju, ponajprije zbog smanjenoga nataliteta. Stanovništvo se i dalje iseljuje, ali znatno manje nego prije; migracijska bilanca iznosi –1,38‰ (2005). Stopa nataliteta iznosi 14,4‰ (21,5‰, 1983), mortaliteta 7,6‰, a prirodnoga priraštaja 6,8‰; smrtnost dojenčadi iznosi 8,2‰ (2005). U dobi je do 14 god. starosti 23,8%, od 15 do 64 god. 65,0%, a starije je od 65 god. 11,2% stanovništva (2000). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu aktivno je 2,1% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 18,1%, a u uslužnim djelatnostima 79,8% (2003). Portoriko ima više državnih i privatnih sveučilišta, od kojih je najstarije u San Juanu/Rio Piedrasu (osn. 1903). Nepismeno je 5,9% stanovništva starijeg od 15 god. (2002). U gradovima živi 75,6% stanovništva (2001). Gl. je grad San Juan s 421 958 st. (2000), metropolitansko područje (San Juan–Bayamón) ima 1 967 627 st. (2000). Veći su gradovi Bayamón (203 499 st.), Carolina (168 164 st.), Ponce (155 038 st.), Caguas (88 680 st.), Guaynabo (78 806 st.), Mayagüez (78 647 st.) i Areceibo (49 318 st.).

Duljina cestovne mreže iznosi 25 328 km, od toga je 93% asfaltirano (2004). Portoriko nema željezničkih pruga za putnički promet; za lokalni prijevoz šećerne trske koristi se uskotračna pruga Ponce–Guayama (92 km). Glavne su luke San Juan (promet 10,0 mil. t, 2005), Ponce (3,7 mil. t, 2003) i Mayagüez. Glavna je međunarodna zračna luka San Juan (10,7 mil. putnika, 2005).

Povijest

U VIII. i IX. st. Portoriko je bio naseljen domorodačkim indijanskim pučanstvom (Taíno iz skupine Arawak) doseljenim iz Južne Amerike. Tijekom XIV. i XV. st. na otok se doselila skupina južnoameričkih indijanskih plemena Karibi (Karaibi). Prilikom druge ekspedicije 1493. K. Kolumbo otkrio je otok i proglasio ga posjedom španjolske krune. Kolonizaciju Španjolaca započeo je J. Ponce de León 1508., koji je osnovao grad Caparru. Domorodačko indijansko pučanstvo bilo je istrijebljeno teškim fizičkim radovima, epidemijama te u odmazdama nakon pobuna (jedna od najvećih izbila je 1511), pa su ih kao radnu snagu na plantažama i rudnicima zamijenili robovi uvezeni iz Afrike. Pod španjolskom je vlašću bio, uz prekide tijekom engleske vladavine (1598. i 1797), sve do 1898. Budući da je Portoriko kao važno španjolsko vojno uporište bio tijekom XVI., XVII. i XVIII. st. izložen čestim napadima britanskih, francuskih i nizozemskih gusara, španjolska kolonijalna uprava sagradila je na otoku niz snažnih baroknih bastionskih tvrđava. Zahvaljujući mnogobrojnim plantažama šećerne trske, kave i duhana te povoljnu zemljopisnome položaju, tijekom druge pol.ovice XIX. st. Portoriko se snažno gospodarski razvio. U XIX. st. su dizani ustanci protiv kolonijalne uprave (1835., 1838. i 1867–68). God. 1873. ukinuto je ropstvo, a 1897. Portoriko je dobio autonomiju. Za Španjolsko-američkoga rata 1898. zaposjele su ga oružane snage SAD-a pod vodstvom generala Nelsona A. Milesa. Na temelju Pariškog ugovora o miru 1898. Portoriko je bio ustupljen SAD-u, a za njegova prvoga vojnog guvernera bio je imenovan general John R. Brooke. God. 1900. dobio je status neorganiziranoga teritorija, tzv. Jones Actom iz 1917. stekao je ograničenu političku autonomiju, a Portorikanci pravo građanstva. Zbog sustavne amerikanizacije domaćega pučanstva (uprava, školstvo i dr.), na otoku su često izbijale protuameričke bune (1926–27. i 1936–37).

Godine 1948. prvi su put bili održani izbori za guvernera; 25. VII. 1952. Portoriko je dobio status SAD-u pridružene države i samoupravu s vlastitim parlamentom (SAD provodi vanjsku i obrambenu politiku). Takav status održan je i nakon referenduma u srpnju 1967. godine. Politički najutjecajnije stranke postaju Narodna demokratska stranka (PPD; osnovana 1938) i Nova progresivna stranka (PNP; osnovana 1967). Pojedine političke organizacije zauzimale su se za neovisnost, a neke od njih poduzimale su bombaške i druge napade na ciljeve u SAD-u (poput Vojske za nacionalno oslobođenje Portorika, najaktivnije od sredine 1970-ih do početka 1980-ih). Pokret za neovisnost postupno je slabio od 1960-ih, a jačali su zahtjevi za potpunim sjedinjenjem sa SAD-om, čime bi se proširila neka politička prava (građani Portorika ne sudjeluju u izborima za predsjednika SAD-a, ograničen im je utjecaj u Kongresu i dr.). Takav status Portorika, kao savezne države SAD-a, zagovara PNP, dok postojeći položaj SAD-u pridružene države nastoji održati PPD (vodeća stranka nakon parlamentarnih izbora 2012); postojeći status održan je i nakon nekoliko referenduma 1990-ih (1991., 1993., 1998). U svibnju 2003. vojska SAD-a povukla se s otoka Vieques (američka baza i vojni poligon postojali su od početka 1940-ih). Na referendumu u studenome 2012. s malom većinom podržan je budući status Portorika kao savezne države SAD-a; potom su uslijedili politički sporovi oko tumačenja referendumskih pitanja i rezultata. Društvenu stabilnost početkom 2000-ih opterećuje velik udjel siromašnog stanovništva (2009. oko 41%); SAD je ostao najvažnijim ekonomskim partnerom (novčana je jedinica Portorika američki dolar).

Književnost

O portorikanskoj nacionalnoj književnosti može se govoriti tek od kraja prve polovice XIX. st., kada su se oglasili prvi autori, od reda romantičari. Njezinim se začetnikom smatra Manuel A. Alonso (1822–89) koji je skupljao pučko pjesništvo i prozu, što je objavio 1849. u zbirci »El Gíbaro« (gíbaro ili jíbaro: američkošpanjolski izraz za seljaka, poljoprivrednika). Alonso je autor i prvih kronika i crtica iz portorikanske svakodnevice i kolonijalne prošlosti. Pisao je oponašajući fonetske osobitosti portorikanskoga govora pa je njegovo djelo i izvor za jezikoslovna istraživanja. Najistaknutiji romantički pjesnici bili su Santiago Vidarte (1828–48), pjesnik ljubavi, vjere i prirode, naglašeno pesimistična tona, te José Gualberto Padilla (1829–96), autor domoljubnih pjesama. Alejandro Tapia y Rivera (1826–82) razlikovao se od prethodne dvojice romantičara uvođenjem tema neprihvatljivih službenoj kulturi i bližih potonjemu modernizmu, npr. u poemi »Sotonijada« (»La Sataniada«, 1878). Portorikansku povijest najbolje je obradio u drami »Mulatkinja« (»La Cuarterona«, 1867) i romanu »Cofresí« (1876), o istoimenome portorikanskom gusaru. Potkraj XIX. st. djelovao je krug pripovjedača naturalista od kojih je najpoznatiji Manuel Zeno Gandía (1855–1930), autor romana »Lokva« (»La Charca«, 1894), drugog iz niza od četiriju romana naslovljenoga »Kronike bolesnoga svijeta« (»Crónicas de un mundo enfermo«). Vodeće ime portorikanskoga javnoga života u XIX. st. bio je Eugenio María de Hostos (1839–1903), političar i moralist, zagovornik neovisnosti Kube i Portorika i vizionar hispanske Amerike. Ostavio je golemo pisano djelo (sabrana djela 1939–54., I–XXI), od kojega manji dio pripada lijepoj književnosti (npr. svojedobno popularan sentimentalni roman »Bayoánovo hodočašće« – »Peregrinación de Bayoán«, 1863). Najpoznatiji su pjesnici modernizma: Luis Lloréns Torres (? 1876–1944), José Antonio Dávila (1898–1941) i dr. Početkom XX. st. javilo se nekoliko avangardnih, razmjerno kratkotrajnih struja u pjesništvu. Najpoznatiji je pjesnik toga razdoblja Luis Palés Matos (1898–1959), isprva modernist (zbirka »Azaleje« – »Azaleas«, 1915), zatim avangardist, tj. pripadnik pokreta (diepalismo) što ga je osmislio s Joséom de Isaacom Diegom Padróom (1899–1974), i na kraju autor izraza temeljena na usmenoj tradiciji Portorikanaca afričkoga podrijetla. Nov zamah portorikanskoj književnosti nakon 1960-ih dali su romanopisac Luis Rafael Sánchez (r. 1936), dosljedan eksperimentator, hermetičan, zanimljiv književnoj kritici i teoriji, te pjesnikinja Angelamaría Dávila (1944–2004), najpoznatija iz kruga umjetnikȃ snažna antikolonijalna nazora, okupljenih oko književnoga časopisâ »Guajana« (1961–79) i »Zona de carga y descarga« (1972–75).

Citiranje:
Portoriko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49607>.