pornografija (francuski pornographie, prema grčkom πoρνογράφος: pornograf, od πόρνη: bludnica + -graf), eksplicitni prikaz seksualnih aktivnosti s namjerom izazivanja seksualnog uzbuđenja. Pornografski materijali mogu biti pisani, vizualni (fotografije, crteži, skulpture i sl.), audiovizualni (filmovi) ili, rjeđe, isključivo auditivni. Pornografija se često nastoji razlikovati od erotike, pri čem se potonjoj pripisuje umjetnička kvaliteta i sugestivni, a ne deskriptivni karakter. Budući da je granicu između erotike i pornografije teško precizno odrediti, danas se često govori o razlici između tzv. meke i tvrde pornografije, pri čem prva ne prikazuje genitalije (barem ne u erekciji), penetraciju i ejakulaciju. Tijekom povijesti svaka je nova tehnologija vrlo brzo našla primjenu u industriji eksplicitne seksualne zabave (tisak, fotografija, film, video, digitalna tehnologija, internet), što pokazuje neprekidno zanimanje za pornografske sadržaje. Eksplicitni prikazi seksualnih aktivnosti postoje u svim starim civilizacijama, uključujući i antičku Grčku i Rim. Uz simbolično (ritualno) značenje – poput crteža i figurica falusa (phalloi), koje su Rimljani smatrali predmetima koji donose sreću – prikazi seksualnih aktivnosti i ljudskih spolnih organa imali su i zabavnu, a najvjerojatnije i motivirajuću funkciju. Zato se eksplicitni crteži, slike, skulpture te pornografski oslikani ili oblikovani uporabni predmeti mogu naći u različitim povijesnim razdobljima, kako na Zapadu tako i u ostalim svjetskim kulturama. Masovna proizvodnja pornografije koja započinje eksplicitnim tiskovinama sredinom XVII. st., a osobit zamah dobiva u XIX. st. zahvaljujući izumu fotografije i, nešto poslije, filma, vezana je uz industrijsku revoluciju i širenje srednje klase.
Povijest zabrana i cenzuriranja prikaza ljudske seksualnosti gotovo je jednako duga kao i sama povijest pornografije. Izvor je zabrana religijsko definiranje opscenosti (koja uključuje i nagost) kao ugroze individualnog i društvenog morala oslonjenoga na pobožnost. Opscenost, prema tomu tumačenju, razara bračnu i obiteljsku zajednicu uništavajući temelje društvene zajednice. Tijekom povijesti zabrane nisu pogađale samo eksplicitne prikaze seksualnih aktivnosti (kao u djelima D. A. F. de Sadea, Johna Clelanda ili H. Millera), već i djela pisaca kao što su G. Boccaccio, G. Chaucer, Ch. Baudelaire, G. Flaubert, Th. Dreiser, D. H. Lawrence, A. Huxley i J. Joyce. Uspostavljeni tabu seksualnosti nerijetko se koristio u političke svrhe (pornografski su materijali bili korišteni u napadu na nepopularnu vlast), odnosno kao umjetničko sredstvo šokiranja. Vrhunac je moderne cenzure tzv. Comstockov zakon iz 1873 (SAD), koji je zabranjivao distribuciju »opscenih sadržaja«, u koje su se ubrajale i brošure o kontracepciji, planiranju obitelji i prekidu trudnoće. U većini zapadnih zemalja pornografija je legalizirana tijekom 1970-ih, premda ne u cijelosti; prva zemlja koja je 1969. legalizirala pornografiju bila je Danska. Dječja je pornografija univerzalno zabranjena, a u nekim su zemljama nedopustivi i bestijalnost (prikazi seksualne aktivnosti sa životinjama) te pornografija koja uključuje nasilje, glumljeno ili stvarno. Suvremena pornografska ponuda uključuje mnogobrojne žanrove, koji se razlikuju prema vrsti seksualne aktivnosti (od uobičajenih do parafilijskih) i/ili obilježjima protagonista (dob, spol, seksualna orijentacija, tjelesne karakteristike, rasna pripadnost itd.). Postoji i tzv. pornografija za parove, koja je, za razliku od uobičajenoga pornografskog materijala (pornografiju koriste poglavito muškarci), oblikovana prema ženskim preferencijama.
Digitalna tehnologija i internet revolucionirali su pornografsku industriju. Tzv. on-line pornografija, obilježena prije nezamislivom dostupnošću i anonimnošću konzumacije, normalizirala je eksplicitne seksualne zabave. Njezinu sveprisutnost među odraslima i adolescentima odražava i golema zarada: pornografska je industrija 2001. samo u SAD-u utržila između 10 i 14 mlrd. USD. Porast dostupnosti pornografije od 1960-ih rezultirao je kontroverznom diskusijom o njezinim društvenim rizicima. Premda je 1986. državna komisija u SAD-u zaključila da između nasilne pornografije i seksualnog nasilja »postoji kauzalna veza«, postojeća istraživanja, od kojih su većina eksperimentalne studije, ne potvrđuju takav zaključak. Pokazalo se da bi ekstremni oblici pornografije (ne i tzv. mainstream pornografija) mogli biti jedan od elemenata koji utječu na seksualnu agresivnost. Štetan je, čini se, prikaz nasilja, a ne seksualnih aktivnosti. Takav zaključak podupiru i studije o dinamici kriminalnih statistika koje analiziraju razine seksualnoga nasilja prije i nakon legalizacije pornografije u nekim zemljama, npr. Danskoj, Njemačkoj, Japanu i SAD-u (Berl Kutchinsky, Milton Diamond). Ipak, konzervativni krugovi i radikalne feministice i dalje zastupaju ideju zabrane pornografije, osobito u SAD-u. Autorice Andrea Dworkin i Catharine MacKinnon tvrde da pornografija uzrokuje seksualnu agresiju, povećava toleranciju prema seksualnom nasilju te ponižava i dehumanizira žene pretvarajući ih u seksualne objekte. Tzv. liberalni feminizam protivi se takvoj interpretaciji, smatrajući ju puritanskom, antidemokratskom i znanstveno neutemeljenom. Protivnici zabrane najčešće ističu oslobađajuću i edukativnu ulogu pornografije.
U Hrvatskoj su eksplicitni seksualni sadržaji legalni, izuzevši proizvodnju i distribuciju dječje i maloljetničke pornografije te upoznavanje djece s pornografskim materijalima. Kao i u drugim zemljama, i u nas postoje određena ograničenja glede oglašavanja i načina prodaje takvih seksualnih sadržaja.
