Popović, Pavle, srpski književni povjesničar (Beograd, 16. IV. 1868 – Beograd, 6. IV. 1939). Brat Bogdana Popovića. Nakon završene Velike škole u Beogradu (1889), studij dopunio dvogodišnjim boravkom u Ženevi i Parizu. Bio profesor Sveučilišta u Beogradu (1905–38). Uređivao Srpski književni glasnik (1905–06), Priloge za književnost, jezik, istoriju i folklor (1921–39) i osnovao Društvo za srpski jezik i književnost (1910). Surađivao u časopisima Srpski pregled, Dubrovnik, Letopis Matice srpske, Archiv für slavische Philologie, Slavia. Pod utjecajem Ch. A. Sainte-Beuvea i G. Parisa, uveo je biografsku metodu u analizu književnoga djela. Objavio djelo Francuski moralisti (1893), potom se bavio širokim arhivskim i komparativnim istraživanjima dubrovačke, srpske i narodne književnosti. Proučavao je i starija i novija razdoblja (O Gorskom vijencu, 1900; Iz književnosti, I–IV, 1906–38; Pregled srpske književnosti, 1909; Jugoslovenska književnost, 1918; Milovan Vidaković, 1934).