poluustav (poluustavno pismo), u slavenskoj paleografiji, vrsta glagoljičkog i ćirilićkog pisma koje karakterizira veća sloboda i brzina pri pisanju (gubljenje pravilnosti: obli potezi postaju uglati, a ravna slova kosa) u odnosu na ustav kao pismo iz kojega se usporedno razvijao. Njegova specifičnost očituje se u prijelazu granice dvolinijskoga grafijskog sustava u četverolinijski, čestom korištenju okomitih ligatura, a posebno i u tome što se poluustav ne drži strogih proporcija, ritma i okomica kao što je to slučaj kod ustava. Prvi put u glagoljskim rukopisima poluustav se javio potkraj XIV. st., i to poglavito u onima manje važnosti kao što su propovijedi, različiti traktati, lucidari te u nekim književnim vrstama. Poluustav se potkraj XV. st. nalazio i u rukopisima većega značenja kao što su liturgijski kodeksi. Na hrvatskom povijesnom prostoru poluustav se koristio do XVI. st. U ćirilskim rukopisima južnoslavenskih prostora poluustav je zabilježen u XII. i XIII. st., a kod Rusa od XIV. do XVI. st. U drugoj polovici XVI. st. u Rusiji poluustav iz rukopisnoga pisma postaje tiskarsko pismo te svoje mjesto nalazi prvo u moskovskim tiskarama, a potom i drugdje. Tako je 1564. u Moskvi bila otisnuta prva knjiga na poluustavu, za koju su bili zaslužni I. Fjodorov i Petar Mstislavec. U XVIII. st. poluustav je služio uglavnom za tiskanje crkvenih knjiga. U XIX. i XX. st. većina ćir. tiskarskih fontova ima osnovicu upravo u tom pismu.
