politička kultura, niz generaliziranih orijentacija pojedinaca prema različitim objektima politike, koje su posredovane dominantnim političkim uvjerenjima, vrijednostima, normama i simbolima određene političke zajednice ili određenoga kulturnoga političkog kruga. S jedne strane, politička je kultura dio kolektivne svijesti nekoga naroda, ona postoji kao sustav simbola, uvjerenja, vrijednosti i normi određenoga društva. S druge strane, političku kulturu čine stavovi ili orijentacije građana prema različitim objektima politike. Politički sudionici ne reagiraju izravno na »situacije«, već odgovaraju na njih kroz posredujuće »orijentacije«. Orijentacije za djelovanje opće su dispozicije aktera koje usmjeravaju načine njihova djelovanja u određenim situacijama. Tako je, primjerice, lako razlikovati američki politički individualizam od japanskog političkoga kolektivizma. Politička kultura ne može se svesti samo na individualne orijentacije pojedinaca prema objektima politike, već su te orijentacije posredovane prevladavajućim političkim uvjerenjima i vrijednostima nekoga društva. Time se objašnjavaju varijacije u političkoj kulturi pojedinaca i društvenih skupina te pojam političke socijalizacije jer politička se kultura uči i razvija pod utjecajem socijalizacijskih i odgojnih čimbenika u društvu. G. A. Almond i S. Verba prvi su upotrijebili pojam političke kulture u studiji Civilna kultura (1963). Politička kultura izraz je političke orijentacije, tj. stavova o političkom sustavu i njegovim dijelovima, te stavova o ulozi pojedinca u sustavu. Tom se definicijom ističe važnost odnosa pojedinca prema političkom sustavu i njegovim dijelovima. Prije nastanka pojma političke kulture postojali su pojmovi, kao npr. »nacionalni karakter«, koji su bili prilično nejasni i neupotrebljivi. Tek je pojam političke kulture omogućio cjelovito povezivanje antropoloških, psiholoških i socioloških istraživanja, a time i nastanak teorije političke kulture, koja objašnjava ulogu identitetâ kojih nema bez određenih uvjerenja, vrijednosti i normi političkog života. Tri su temeljne odrednice političke kulture: kultura političkog sustava, kultura političkog procesa i kultura političkog vladanja. Svaka od tih temeljnih odrednica ima svoje pododrednice. Tako npr. kultura sustava obuhvaća pododrednice nacionalnog identiteta, političke legitimacije i političkog povjerenja; kultura procesa obuhvaća pododrednice kao što su politička tolerancija, prava i obveze, politička učinkovitost ili kompetencija građana, politički interes itd.; kultura vladanja obuhvaća očekivanja građana od vlasti, odaziv vlasti na zahtjeve građana itd. Teorija utvrđuje različite tipologije političke kulture: podanička, parohijalna, participacijska i građanska (civilna) kultura, fatalistička, hijerarhijska, egalitarna i individualistička. Suvremeni politolozi pokušavaju tim različitim tipovima političke kulture objasniti politički razvoj i modernizaciju društva, povezuju tipove političke kulture sa strategijama političkih tranzicijâ (reformnim strategijama odgovara mješavina individualističke i egalitarne kulture, a revolucijama egalitarna kultura itd.). Politička je kultura postala nezaobilaznom odrednicom politike bez koje ne bi bilo moguće razumjeti odnos građana i države, odnose između mikropolitike i makropolitike, mogućnosti političke stabilnosti i promjene, kontinuiteta i modernizacije.
