Petrović, Svetozar, hrvatski i srpski književni teoretičar i povjesničar (Karlovac, 28. VI. 1931 – Novi Sad, 23. X. 2005). Studirao u Zagrebu i na Sveučilištu u Allahabadu u Indiji, doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1968. Radio je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1959–70., potom je prešao na Filozofski fakultet u Novom Sadu, a 1977. na Filološki fakultet u Beogradu (kao redoviti profesor teorije i opće povijesti književnosti). Bio je član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti i Srpske akademije nauka i umetnosti. Više je puta boravio kao gostujući predavač na Sveučilištu u Chicagu. Petrovićev znanstveni opus pokriva nekoliko interesnih žarišta; indološkim temama bavio se kao urednik i prevoditelj (Savremena indiska proza, 1957), jedan je od autora i urednik povijesnog prikaza književnosti Istoka u Povijesti svjetske književnosti (I, 1982), a posmrtno su mu objavljene knjige O indijskoj književnosti (2011) i Dnevnik iz Indije (2012). Metodološkim načelima u proučavanju književnog djela i kritičkim prikazom suvremenih književnoteorijskih smjerova bavi se knjiga Kritika i djelo (1963), ugrađena i u Prirodu kritike (1972), u kojoj razmatra i pristup povijesti književnosti te strane utjecaje u književnostima malih naroda. Trajne rezultate Petrović je ostavio na području teorije i povijesti stiha, osobito unaprijedivši razumijevanje značenja stihovnih oblika. Ta je problematika prisutna već u njegovoj vrlo utjecajnoj disertaciji Problem soneta u starijoj hrvatskoj književnosti (Rad JAZU, 1968), u kojoj je razjasnio zašto hrvatski petrarkisti nisu pisali sonete te je uveo pojam metametričke funkcije stiha i oblika (značenje koje stih i oblik imaju već i prije pojedinačne uporabe zahvaljujući svom položaju u tradiciji), a koja je u skraćenoj verziji ušla i u knjigu Oblik i smisao (1986), u kojoj su okupljeni Petrovićevi radovi o stihu.
