pedocentrizam (ped-1 + -centrizam), teorijski smjer u pedagogiji koji dijete stavlja u središte odgoja. Pedocentrizam jednostrano polazi samo od dječje naravi, pod utjecajem naturalizma J.-J. Rousseaua, te psihologizma, prema kojemu je dijete »samo po sebi« regulator odgojnoga procesa. Za pedocentriste s kraja XIX. i poč. XX. st. (E. Meumann, É. Claparѐde i dr.) prirodni razvoj i evolucijsko naučavanje polazište su i cilj svakoga pedagoškog čina. Zagovornici pedocentrizma drže da je u odgoju potrebno uzimati u obzir dječje potrebe, sklonosti, interese, želje, ideale, spontane poticaje i sl. Pedocentrizam je imao (uz jednostranost) i pozitivne učinke jer je odgojni rad usmjerio individualnim mogućnostima djeteta, a ne samo birokratiziranim programima i udžbenicima u školi verbalizma i »drila«. Na širenje pedocentrizma osobito je utjecala knjiga šved. spisateljice E. Key Stoljeće djeteta (1900), u kojoj se sa stajališta individualizma i naturalizma autorica zauzima za maksimalna prava djeteta. Sa znanstveno-pedagoškoga motrišta, pedocentrizam je negirao mnoge zakonitosti nastavnoga procesa i sveo ga na spontano i prigodno događanje (svojevrsni didaktički anarhizam), ali i upozorio na pretjerani intelektualizam Herbartove škole.
