struka(e):

pasiv (prema kasnolatinskom passivum genus verbi, doslovno: trpni rod glagola), u lingvistici, termin kojim se označuje trpno glagolsko stanje. Obično stoji u oprjeci prema aktivu, odn. djelatnomu glagolskomu stanju. Glagol je u pasivu obično morfološki ili sintaktički obilježen u odnosu prema aktivu, što znači da se tvori dodavanjem posebnih afiksa ili perifrastičnim konstrukcijama. Pasiv u pravilu imaju samo prijelazni glagoli, tj. oni koji imaju dva argumenta (u terminima tradicionalne gramatike to su »subjekt« i »izravni objekt«). Glagol u pasivu stoji kada mu je subjekt trpitelj radnje (»pacijens«, lat. patiens), a u aktivu je kada je subjekt vršitelj radnje (»agens«). Rečenica u kojoj je glavni glagol u pasivu naziva se pasivnom rečenicom, npr. Ivan biva udaren od Marije, prema aktivnoj rečenici Marija udara Ivana. Pasivne se rečenice upotrebljavaju kada vršitelj radnje nije relevantan, ili se ne želi spomenuti. Zato se kaže i da pasivna rečenica prikazuje radnju s gledišta trpitelja, a odgovarajuća aktivna rečenica prikazuje istu radnju s gledišta vršitelja. U pasivnim se rečenicama vršitelj radnje može i izostaviti, npr. Ivan biva udaren ovjerena je rečenica, a nije iskazan vršitelj radnje (tko udara Ivana). Funkcionalističke lingv. teorije prikazuju pasivne rečenice tako da je u njima trpitelj radnje postavljen u sintaktičku »jezgru« rečenice, dok je vršitelj radnje ili izostavljen, ili je postavljen u sintaktičku periferiju rečenice. U većini verzija generativne gramatike pasivne se rečenice izvode iz aktivnih preoblikama, odn. »transformacijskim pravilima«. Aktivna se rečenica smatra temeljnom, onom koja postoji u »dubinskoj« strukturi, dok je pasivna rečenica izvedena, a pojavljuje se u »površinskoj« strukturi.

U hrvatskome se pasiv tvori od trpnoga glagolskog pridjeva i oblika glagola biti, npr. Ivan je bio voljen (od Marije). To je analitički način tvorbe pasiva, za razliku od sintetičke, morfološke tvorbe, primjerice u latinskome, gdje glagol u pasivu dobiva posebne nastavke, pa navedenoj hrv. rečenici odgovara latinski Iohannes (a Maria) amabatur (gdje je -batur nastavak 3. lica jednine pasivnoga imperfekta glagola amo, amāre »voljeti«). U hrvatskome se pasiv ne upotrebljava onoliko često kao u nekim drugim eur. jezicima (npr. engleskome).

Oprjeku između aktiva i pasiva nemaju svi jezici svijeta (npr. indijanski jezik lakota), a u nekim jezicima postoje i druga glagolska stanja, npr. medij (starogrčki) ili instrumentalno stanje (malgaški), itd.

Citiranje:

pasiv. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/pasiv>.