struka(e): |
ilustracija
PARK uz bolnicu Larragoiti, 1957., Rio de Janeiro
ilustracija
PARK, Alhambra u Granadi, Španjolska
ilustracija
PARK, engleski park Sheffield, 1775., Sussex
ilustracija
PARK, F. L. Olmsted, Central Park, XIX. st., New York
ilustracija
PARK, francuski park dvorca Villandry, XVI. st., dolina Loire
ilustracija
PARK, francuski park dvorca Villandry, XVI. st., dolina Loire
ilustracija
PARK, japanski park Shukkeien, XVII. st., Hiroshima
ilustracija
PARK, Levens Hall, kraj XVII. st., Cumbria, Engleska
ilustracija
PARK, Maksimir u Zagrebu, XVIII-XIX. st.
ilustracija
PARK, zen-budistički park Daisen-in, XVI. st., Kyoto

park (engl. < starofranc. parc < srednjovj. lat. parricus: ograđen prostor).

1. Prostor u prirodi s planski raspoređenom vegetacijom, stazama, vodenim površinama i motivima, građevnim konstrukcijama i skulpturama; perivoj (novogrč. περιβόλι < grč. περίβολος: ograda; dvorište). Elementi kojima se oblikuju parkovi su bilje (drveće, grmlje, pokrivači tla – uglavnom trava, trajnice, sezonsko cvijeće) i različiti građevni materijali (pijesak, kamen, opeka, beton, zemlja, drvo i dr.). Sadržaji parka mogu biti odmorišta, umjetna jezera, fontane te specifični objekti (rozariji, alpinumi, pergole i dr.).

Izgradnja parkova kao odraz čovjekove želje da stvori vlastiti prirodni okoliš seže u daleku prošlost. Na Dalekom istoku prvi se parkovi spominju u Kini (oko 200. pr. Kr.), a znatno poslije u Japanu (VII. st.). Idejnu podlogu za oblikovanje i razvoj tih parkova dao je budizam. Kineski park zauzima široka prostranstva, u kojima se izmjenjuje niz prirodnih slika. U japanskome se parku reduciranjem elemenata prirode stvara zaokružena cjelina, a kompozicija ide gotovo do apstrakcije (zenbudistički park – tzv. suhi ili kameni vrt). U Indiji se osebujnošću izdvajaju parkovi velikih mogula (nastali između XVI. i XVIII. st.).

U starom vijeku parkovi se javljaju u Egiptu, Mezopotamiji (viseći vrtovi legendarne asirske kraljice Semiramide), Perziji, Grčkoj i Rimu. U islamskim zemljama parkovi su bili oblikovani prema vjerskim načelima; najizrazitiji primjeri te kulture nalaze se u Španjolskoj (Alhambra u Granadi i Patio de los Naranjos u Córdobi, podignut 976., najstariji sačuvani park u Europi). Parkovi srednjega vijeka skromnija su inačica rimskoga vrta, a bili su vezani uz samostane.

Izgradnja renesansnih parkova počela je u Italiji na poticaj književnikâ (Dante, Petrarca, Boccaccio) i stručnih pisaca (L. B. Alberti, F. Colonna). Podizali su se u Firenci (Boboli) te, uz vile, u Rimu (Villa Madama). Značajke su takvih parkova, podređenih arhitekturi, izražajno, geometrijsko uređenje partera, bogatstvo vodenih motiva (fontane, vodoskoci, kaskade i sl.), zelene šišane figure. Renesansni parkovi u Francuskoj nemaju terasa, a njihova se kompozicija osniva na bogatstvu čipkastoga partera (Fontainebleau, Saint-Germain-en-Laye). U doba baroka parkovi su postajali sve raskošniji. Najistaknutiji graditelj francuskih baroknih parkova bio je André Le Nôtre (park dvorca Vaux-le-Vicomte, Versaillesa i dr.), tvorac tzv. francuskoga parka, kojemu su glavne značajke monumentalnost kompozicije, simetrija, čipkasti parter, velike vodene površine, vodoskoci, skulpture i vaze (osobito veliki krateri) te različiti ukrasi. Pod utjecajem toga stila nastali su mnogi europski parkovi uz dvorce (Nymphenburg u Münchenu, Schönbrunn u Beču). U XVIII. st. nastao je engleski park, oblikovan pejzažno kao reakcija na geometrijski koncipirane stilove. Prve pejzažne parkove stvarao je William Kent; osnovna im je značajka potpuno oponašanje prirode (velike livade, šumarci, jezera). Za razliku od baroknoga parka namijenjenoga reprezentaciji i dvorskomu ceremonijalu, engleski je park namijenjen odmoru i rekreaciji građana; poslužio je kao uzor pri uređivanju gradskih parkova u XIX. i XX. st. (Hyde Park u Londonu, Bois de Boulogne u Parizu). – Primjenom modificiranih oblika engleskoga parka Frederick Law Olmsted uredio je veći broj parkova u SAD-u (Central Park u New Yorku). Danas park ima izrazito društveno-rekreacijsko značenje (oplemenjivanje dehumaniziranih urbanih prostora, zaštita okoliša i dr.), a namjena mu je proširena na više novih sadržaja: dječje igralište, športski park, park skulptura, park-groblje, memorijalni park, botanički vrt i park-šuma, namijenjena rekreaciji i odmoru, a u njezinu oblikovanju i uzgoju naglašena je šumska estetika.

Tradicija uređivanja parkova u Hrvatskoj seže u rimsko doba (Veli Brijun i Barbariga u Istri) i nastavlja se preko srednjovjekovnih samostanskih vrtova duž jadranske obale (Hvar, Dubrovnik, Split). Osobito vrijedna ostvarenja, nastala u XVI. st., renesansni su parkovi dubrovačke vlastele, koji se jasnoćom arhitektonske kompozicije i funkcionalnošću posebno ističu među ladanjskim vrtovima toga doba (park Sorkočevićeva ljetnikovca na Lapadu te Gučetićeva ljetnikovca u Trstenom, danas poznat kao jedan od najstarijih arboretuma na svijetu). Engleski stil oblikovanja parkova u Hrvatskoj se počeo primjenjivati od sredine XIX. st. na perivojima dvoraca u Hrvatskom zagorju (Opeka kraj Vinice). U Zagrebu je potkraj XVIII. st. započelo uređivanje Maksimira, a od XIX. st. parkove dobivaju i ostali hrvatski gradovi: Petrinja (1810), Varaždin (1830).

2. Vozni park, sva vozila kojima raspolaže neko prijevozno poduzeće, ustanova i sl.

Citiranje:

park. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/park>.