pansofija (novolat. pansophia, od pan- + grč. σοφία: mudrost), svemudrost, sveznanje; u filozofiji i teologiji, mogućnost čovjekove spoznaje svega postojećega na temelju njegova dioništva u božanskome sveznanju. Kao riječ, pansofija se pojavila u doba baroka, gdje je dobila značenje univerzalnoga enciklopedijskoga znanja (Johan Heinrich Alsted). No pravo značenje pansofija dobiva tek kod J. Á. Komenskoga, za kojega je ona pravi put do znanstvene spoznaje i sinteza znanstvenih postignućâ; tek uz sudjelovanje svih znanosti može se doći do sveobuhvatne spoznaje svih stvari, i to tako da ništa ne ostane nespoznato ili skriveno. U tom smislu pansofija dobiva pedagoško značenje, tj. ona je temeljni način oblikovanja ljudskoga duha ne samo za tu spoznaju nego i za spoznaju vlastite bogosličnosti. U XX. st. pansofija se povezuje s okultizmom, hermetizmom, alkemijom i kabalom, gdje se pansof promatra kao čovjek koji snagom svojega duha vidi najnutarnjiju bit stvari jednako kao i bit njezina Tvorca.
