struka(e):

panslavizam (pan- + slavizam, prema Slaveni) ili sveslavenstvo, politička ideja koja polazi od stajališta da svi slavenski narodi tvore jednu etničku cjelinu. Doktrina je to o političkom ujedinjenju slavenskih naroda u jednu državu. Iz toga stajališta izvodio se zaključak da slavenski narodi trebaju surađivati na političkom i kulturnom području, a osobito u obrani zajedničkih interesa, koje ugrožavaju druge velike etničke skupine. Ta se suradnja zamišljala u različitim varijantama, od književne i kulturne suradnje do stvaranja velike zajedničke države, Panslavije, koja bi obuhvatila sve Slavene. Zametci panslavističke ideje pojavili su se vrlo rano, pa već Nestorov ljetopis iz početka XII. st. gleda na Slavene kao na cjelinu. U nas su se u tome isticali V. Pribojević (1525), M. Orbini (Il regno degli Slavi, 1601), a J. Križanić (polovica XVII. st.) prvi je dao panslavizmu konkretan sadržaj smatrajući da svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj te da Rusija treba stati na čelo svim slavenskim narodima. Jak poticaj panslavizmu dao je Prus J. G. Herder (1744–1803). Pod njegovim utjecajem, u doba buđenja češke nacionalne svijesti, zalagao se 1830-ih J. Kollár za književnu i kulturnu suradnju među slavenskim narodima, smatrajući da je to put do političkog ujedinjenja Slavena. Preko veze Herder–Kollár–Lj. Gaj i ilirski pokret preuzeo je ideju slavenske uzajamnosti uz primjese više ili manje izražena političkog panslavizma, koji zbog prilika u Austriji nije mogao biti jasnije istaknut. U Češkoj je 1846. K. Havlíček Borovský iznio novu koncepciju o suradnji slavenskih naroda, koja se naziva austroslavizam. On je zahtijevao suradnju slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji, kako bi ti narodi, budući da tvore većinu u državi, dobili političku prevlast i preuzeli u njoj vodstvo. Havlíčekovo je mišljenje podupirao i F. Palacký. Godine 1848. održao se u Pragu Prvi sveslavenski kongres, na kojem su bili prisutni delegati svih slavenskih naroda osim Rusa, koji nisu bili službeno zastupani. M. A. Bakunjin zastupao je »revolucionarni panslavizam«, u kojem je predlagao stvaranje jedne slavenske države, ali bez Rusije. Na Kongresu, koji je bio vođen u duhu austroslavizma, izbile su prigušene suprotnosti među pojedinim slavenskim narodima (češko-poljske, rusko-poljske, srpsko-bugarske i sl.), tako da je on u idejnom smislu bio promašen. Naglo prekinut revolucijom u Pragu, Kongres je dospio tek izdati protest u kojem traži pravo naroda na samoodređenje i osuđuje ugnjetavanje slavenskih naroda u Poljskoj, Pruskoj, Turskoj i Madžarskoj. Godine 1851. pokrenula je Matica ilirska u Zagrebu drugi sveslavenski sastanak, ali su to sporazumno u zametku spriječile austrijska i ruska vlada. Ruski carizam bio je u prvi mah nesklon panslavizmu, u kojem je gledao program ruskih revolucionara, ali se on uskoro počeo služiti panslavizmom kao sredstvom svoje imperijalističke politike. Austro-ugarska nagodba (1867) okrenula je Južne Slavene Dvojne Monarhije prema Rusiji. Godine 1867. pod okriljem Aleksandra II. bio je održan panslavistički kongres u Sankt Peterburgu i Moskvi, na kojem su sudjelovali i Slaveni iz Habsburške Monarhije. Na tom su kongresu došle do izražaja različite tendencije, od književno-kulturne suradnje do ideja o dubokim političkim prevratima u slavenskom svijetu pod vodstvom ruskoga cara. Panslavizam, u smislu afirmacije političke moći Rusije, formiran je kao program u knjizi Rusija i Europa (Rossija i Evropa, 1869) Nikolaja Jakovljeviča Danilevskoga. Ispreplećući se dalje s intelektualnim pokretom slavenofila, panslavizam se u drugoj polovici XIX. st. potpuno diskreditirao kao politička ideja ruskoga carizma. Istupajući kao hegemon slavenskih naroda, carska je Rusija u ime panslavizma u svojoj vanjskoj politici, osobito u ratovima s Turskom (1877–78), a za ostvarenje svojih ciljeva na Balkanskom poluotoku, vješto iskorištavala ideje panslavizma. Proširenjem ruskih interesa na Daleki istok (1880–1905) smanjila se i uloga panslavizma u ruskoj politici. Početkom XX. st. javila se misao o suradnji slavenskih naroda u obliku neoslavizma (češ. novoslovanství). Začetnik mu je bio Čeh K. Kramář, koji je nastojao nacionalizam ruskoga samodržavlja uskladiti s nacionalizmom drugih slavenskih naroda, odbio je podređivanje pojedinih slavenskih naroda jednomu vodećemu narodu, tražio ravnopravno sudjelovanje slavenskih naroda u okviru postojećih država, a suradnju slavenskih naroda želio je ograničiti na kulturno i ekonomsko područje. Neoslavistički kongresi održani su u Pragu (1908), Sankt Peterburgu i Moskvi (1909) te Sofiji (1910), no stvarnih rezultata nije bilo. Balkanski ratovi i I. svjetski rat prekinuli su daljnji razvoj ideje neoslavizma. U Rusiji je ideju neoslavizma podupirala Stranka kadeta. Sovjetski političari označivali su panslavizam kao reakcionarnu doktrinu ruskoga carizma. Ipak su za II. svjetskog rata sovjetske vlasti podržavale ideju o suradnji slavenskih naroda, pa je 1944. bio održan Sveslavenski kongres u Moskvi. Nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez, 1941. u Moskvi je djelovao Sveslavenski komitet, koji je 1947. promijenio ime u Slavenski komitet SSSR-a. Na konferencijama u Teheranu (1943) i Jalti (1945) J. V. Staljin je nastojao proširiti svoju utjecajnu sferu u Europi, predstavljajući SSSR kao zastupnika slavenskih naroda. U suvremenim društveno-političkim uvjetima ideja panslavizma izgubila je bitnu osnovu i razlog postojanja.

Citiranje:

panslavizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/panslavizam>.