TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Palestinci

Palestinci, naziv za arapsko stanovništvo povijesne pokrajine Palestine, odnosno s tog područja izbjegle Arape i njihove potomke. Najviše ih je u Izraelu (1,2 milijuna) te na području Palestinske samouprave u Gazi (1,2 milijuna) i na Zapadnoj obali (2,27 milijuna), zatim u Jordanu (2,54 milijuna), Libanonu (0,5 milijuna), Siriji (0,44 milijuna), Egiptu, Kuvajtu i dr.

Književnost. Suvremena palestinska književnost razvila se na stečevinama arapskoga kulturnog preporoda s kraja XIX. i početka XX. st. Književno stvaralaštvo Palestinaca potaknuli su časopisi koji su izlazili u Libanonu i Siriji, prijevodi europskih književnih djela, te izravni doticaji s engleskom, francuskom i ruskom kulturom u misionarskim školama. U prvim desetljećima XX. st. u palestinskoj književnosti prevladavalo je pjesništvo, a malobrojna prozna djela uglavnom su bila poučna i prosvjetiteljska. God. 1919. objavljen je prvi roman, »Baštinik« (»al-Wāriṯ«), djelo ruskog đaka Halila Bejdasa (61664alīl Baydas). Od 1948. palestinska se književnost razvija zasebno u domovini i u progonstvu. Pisci koji su ostali živjeti u Izraelu stvarali su pretežito domoljubno pjesništvo, za koje se uvriježio naziv »književnost otpora« (adab al-muqāwama). Palestinski pisci u egzilu pisali su o iskustvu poraza, iskorijenjenosti i životu u izbjegličkim logorima. Jačanjem pokreta za nacionalno oslobođenje u 1960-ima, u književnosti su sve prisutniji motivi oružane borbe i junaštva. Egzodus Palestinaca odrazio se i na razvoj nacionalne književnosti, jer se taj dotad razmjerno izolirani segment arapske književnosti vezao uz kulturna zbivanja u Kairu, Bejrutu, Damasku i Bagdadu. Pjesnici napuštaju tradicionalne forme i prihvaćaju slobodni stih. Mahmud Derviš (Maḥmūd Darwīš; 1942–2008) najplodniji je pjesnik palestinskoga modernog pjesništva (zbirka »Ljubavnik iz Palestine« – »‘Āšiq min Filisṭīn«, 1964). Opus pjesnikinje Fedve Tukan (Fadwā Ṭūqān; 1917–2003) obilježen je nacionalnim, društvenim i feminističkim angažmanom (zbirke »Pred zatvorenim vratima« – »Amām al-bāb al-muglaq«, 1967; »Košmar noći i dana« – »Kābūs al-layl wa al-nahār«, 1974). Među prozaistima ističe se Gassan Kanafani (Gassān Kanafānī; 1936–72), koji je kao izbjeglica živio u Libanonu. U romanu »Ljudi na suncu« (»Riğāl fī al-šams«, 1963) opisuje tragičnu smrt trojice palestinskih izbjeglica koji su, skriveni u cisterni, pokušali prijeći kuvajtsku granicu; to djelo ga je proslavilo u arapskome svijetu, a prevedeno je i na mnoge svjetske jezike. Književnica Sahar Halifa (Saḥar 61664alīfa; r. 1941) u romanima propituje sukob između borbe za nacionalno oslobođenje i borbe Palestinki za svoja prava (»Uspomene jedne nestvarne žene« – »Muḏakkirāt imra’a gayr wāqi‘iyya«, 1986). Emil Habibi (Imīl Ḥabībī; 1922–96) služi se ironijom i humorom u prikazu ozbiljnih i tragičnih događaja iz života Palestinaca u Izraelu. Romani Džebre Ibrahima Džebre (Ğabrā Ibrāhīm Ğabrā; 1920–94), koji o Palestincima piše izbjegavajući izravan politički angažman, svojim umjetničkim vrijednostima nalaze se u vrhu moderne arapske književnosti. Poput mnogih pisaca dvojne pripadnosti, koji su dio palestinskoga nacionalnog korpusa i imaju državljanstvo neke od arapskih zemalja, Džebra se smatra i palestinskim i iračkim književnikom.

Citiranje:
Palestinci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 7. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46250>.