struka(e):

osjetilnost, u filozofiji, čovjekova temeljna moć izravnoga spoznavanja izvanjske zbiljnosti osjetilima, odn. izravnim zamjećivanjem, na temelju kojega razum dobiva osjete, predodžbe, slike, zvukove i dr., koji su praćeni osjećajem ugode ili neugode. Osjetilnost je temeljna razumska sposobnost receptivnosti, tj. objektivnoga (pasivnoga) primanja podataka o izvanjskoj zbiljnosti (A. G. Baumgarten), nakon koje tek dolazi spontanost kao sposobnost subjektivnoga sintetiziranja primljenih podataka, odn. kao sposobnost dobivanja predodžbi na način na koji nam je predmet dan u zamjedbi (I. Kant). Za G. W. F. Hegela osjetilnost je područje koje je najbogatije po predmetnom, ali najsiromašnije po duhovnom sadržaju. Ona nije ništa drugo nego horizont samootuđenja duha i njezino ukidanje bitan je preduvjet kako za povratak duha k samomu sebi tako i za postajanje same te osjetilne zbiljnosti duhovnom. Kritizirajući kršćanski prijezir tjelesnosti i osjetilnosti F. Nietzsche smatra da produhovljenje osjetilnosti nije ništa drugo nego ljubav, u kojoj su osjetilnost i duh sjedinjeni na najbolji mogući način. U XX. stoljeću osjetilnost je istaknuta tema u djelima M. Merleau-Pontyja koji, odbacujući empirijsko-psihološko shvaćanje osjetilnosti, smatra da između različitih zamjedbenih kodova i njihovih predmetnih korelata vlada razmjena koja omogućuje realiziranje nekog osjeta, ali da taj proces nije reverzibilan, tj. osjet nikada nije u potpunosti ponovno svediv na svoj predmetni korelat. Tradicionalna tiranija uma nad osjetilnošću za sobom povlači revolt u smislu zahtjeva za uspostavom jedne »estetske države«, države potpuno oslobođene tjelesnosti i osjetilnosti (H. Marcuse).

Citiranje:

osjetilnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/osjetilnost>.