Orinoco [~no'ko], rijeka u Venezueli, treća po veličini u Južnoj Americi; duga 2140 km; porječje obuhvaća oko 880 000 km² (74% u Venezueli, 26% u Kolumbiji). Izvire u gorju Sierra Parima, na granici Brazila i Venezuele, na visini od 1047 m (Cerro Delgado Chalbaud), gornjim tokom probija se rubom Gvajanskoga gorja i stvara brzace kraj Maipuresa i Aturesa. Nakon što uđe u nizinu, teče prema zapadu (kada primi Guaviare široka je oko 1500 m), pa prema sjeveru (duljinom od približno 300 km tvori granicu prema Kolumbiji); nizvodno od utoka rijeke Mete (širina oko 5 km) teče prema sjeveroistoku, južnim rubom prostrane nizine. Iza grada Ciudad Bolívara (most preko rijeke izgrađen 1967) širi se do 15 km (za jakih kiša i do 22 km). U Atlantski se ocean ulijeva nasuprot otoku Trinidadu velikom deltom (oko 30 000 km²) s četiri glavna i mnogo manjih rukava; za plovidbu su najvažniji Brazo Imataca, Boca Grande i Macareo. Delta se godišnje širi u more za približno 45 m. Oceanski brodovi (srednje tonaže) plove do Ciudad Bolívara (425 km), a mali riječni brodovi do Puerto Ayacucha. Uzvodno od brzaca kraj Maipuresa Orinoco je plovan gotovo sve do izvora. Od 194 pritoka slijeva su mu glavni Guaviare, Meta i Apure, a zdesna Ventuari, Caura i Caroní. Zbog niska razvođa između porječja Orinoca i Amazone nastaje bifurkacija (račvanje) rijeke Casiquiare, kojoj jedan rukav otječe u Guainíu, izvorišni krak Rio Negra (pritok Amazone), a drugi u Orinoco. Glavne su luke: Puerto Ayacucho, Mapire, Ciudad Bolívar, Ciudad Guayana. U porječju Orinoca nalaze se ležišta željezne rude i nafte. Hidroenergetski potencijal iskorištava se samo djelomično (hidroelektrane na pritoku Caroní). – Orinoco je prvi otkrio Vicente Yáñez Pinzón 1500., a do njega je dopro i istraživao ga Diego de Ordaz 1531. Izvor Orinoca odredila je 1951. francusko-venezuelska ekspedicija.
