TRAŽI DALJE:
STRUKE:

ontologija

ontologija (onto- + -logija), znanost o biću kao biću ili znanost o bitku bivstvujućeg kao takvom; temeljna filozofska disciplina koja proučava biće u njegovim temeljnim odredbama, s obzirom na njegovu bit i bitak; nauk o temeljnim uzrocima svega postojećega. Temeljnu je razradu ontologijske problematike iznio već Aristotel u svojoj Metafizici, no sam pojam ontologija definiran je tek u novije doba, najprije kod Rudolfa Gocleniusa, a potom i kod J. Clauberga, koji u svojem djelu, također naslovljenom Metafizika (1646), njime određuje područje filozofskoga nauka o općim odredbama bitka po sebi i o načinima kojima su po bitku određena pojedinačna bića. Tako definirana ontologija, također nazivana i ontozofija, bitno se razlikuje od skolastičke metafizike kao nauka o Bogu (naravno bogoslovlje, theologia naturalis), za što je posebice zaslužan Ch. Wolff. Za Wolffa je ontologija isto što i prva filozofija ili fundamentalna znanost koja se bavi bivstvujućim uopće, ako je ono uopće bivstvujuće. U tom smislu poslije se, od Kanta nadalje, uvriježilo i nešto strože razlikovanje ontologije od metafizike: ontologija pretežito kritički upućuje na šire spoznajne i logičke pretpostavke istraživanja bitka, dok metafizički nacrt bitka uključuje u prvom redu razradbu nekritičkih apstrakcija pa se stoga nepovratno udaljuje od iskustva. To omogućuje razlikovanje ontologijskog i metafizičkog aspekta unatrag sve do Platona i Aristotela.

Razvitak ontoloških koncepcija. Budući da izlaže upravo temeljna načela bitka, ontologijska je orijentacija presudno ishodište izgradnje filozofskog sustava u cjelini. Tako i suprotne odrednice, kao što su materijalizam i idealizam, u osnovi izražavaju ontologijske odluke o biti bitka. U grčkoj filozofiji ontologijski je problem rješavan antitetički već od prvotnih materijalističkih koncepcija Jonjana i Demokrita te njima suprotstavljenih idealističkih nazora Parmenida i elejske škole. S Platonom ta tematika prelazi već na posve određen filozofski plan, u kojem se osjetilna stvarnost shvaća kao objekt misli, te kao izvedenica prvotne, racionalno-logičke strukture ideje, njezine istinske bîti. Nasuprot tomu, Aristotel, na čijoj se definiciji »prve filozofije« i zasniva područje ontologije, zastupa oprječan dinamički nazor o bitku kao procesu aktualiziranja ideje u tvari. U srednjovjekovnoj je filozofiji ontologijska tematika usidrena u razrađenim aristotelovsko-tomističkim metafizičkim shemama, u kojima svako izlaganje problema bića, bîti i bitka smjera na dokazivanje Božje egzistencije, pa je ontologija predstupanj naravnoga bogoslovlja.

Do novovjekovnoga razgraničenja ontologije i skolastičke metafizike dolazi prije svega s Kantovim »kopernikanskim obratom«, u kojem svijest, odnosno Ja, postavlja cjelokupnu izvanjsku zbiljnost, a time i bitak uopće. No već kod Ch. Wolffa ontologija postaje temeljnom filozofskom disciplinom, premda je još prvi dio metafizike (te se podjele i danas drži tzv. neoskolastika). Umjesto tradicionalne ontologije I. Kant pokušava utemeljiti svoju transcendentalnu filozofiju, koja kao propedeutika, kao »predvorje prave metafizike« (a ontologija je, po Kantu, dio metafizike) nastoji samo postaviti uvjete i prve elemente naše cjelokupne spoznaje a priori. Nasuprot Kantovu i drugim formalizmima, već je u Hegelovoj Znanosti logike učinjen pokušaj ontologiziranja zakonâ i oblikâ mišljenja, na temeljima objektivno-idealističkih shvaćanja. Hegel polazi od toga da je ontologija onaj dio logike koji istražuje objektivnu narav bića, odn. bit neposredno, predmetno danih stvari. Nakon mnogih radikalnih idealističkih rješenja, napuštanja eminentno ontologijske problematike i svođenja temeljnih filozofskih pitanja na spoznajnu teoriju (npr. neokantovstvo), u novijoj zapadnoeuropskoj filozofiji postoji stanovita tendencija ponovnog »okretanja pojmova prema stvarima«, tako da put vodi od subjekta k bitku, od spoznajne teorije ili psihologije k »teoriji predmeta« (A. Meinong), a odatle dalje k ontologiji. Već se u ranim logičkim djelima E. Husserla susreće izgrađenu formalnu ontologiju, koja se bavi predmetima, stanjima stvari, jedinstvom, mnoštvom, zbrojem, odnosom, povezanošću itd., a njihovo je jedinstvo čisti nauk o mnogostrukosti kao teorija mogućih formi teorije (čista mathesis universalis). Nadovezujući se na njega, značajan je pokušaj N. Hartmanna, čija analiza različitih slojeva i vrsta bitka i njihovih međusobnih odnosa stoji u znaku potpunoga priznanja objektivne, o subjektu neovisne zbiljnosti, ali i vraćanja na tradicionalne, sustavne, »znanstvene« ontologije. Baštineći najbolja postignuća Husserlove fenomenologije, hermeneutike, historizma i filozofije egzistencije, M. Heidegger smatra da se cjelokupna dosadanja ontologija kao metafizika pitala o biću kao biću, dok je pitanje o bitku bića i njegovu smislu upravo zbog toga potpuno palo u zaborav. Stoga njegova »destrukcija povijesti ontologije« ima zadaću utvrditi one postaje u toj povijesti, na kojima je upravo došlo do toga zaborava bitka. Oštro razlikujući bitak i bivstvujuće (ontologijska diferencija) Heidegger svoju ontologiju zasniva kao »fundamentalnu ontologiju«, zato što ona istražuje one moduse bitka tubitka u kojima na vidjelo izlazi sama istina bitka. Nasuprot Heideggerovu shvaćanju ontologije razvile su se tri temeljne koncepcije: prva koja u svakoj ontologiji kao »filozofiji izvornoga« vidi klicu totalitarizma i gušenje svega neidentičnoga (T. W. Adorno), druga koja sve ontologijske probleme svodi na etičke (E. Levinas) i treća koja sve ontologijske probleme svodi na pitanje smislenosti ontologijskih iskaza (jezično-analitička filozofija).

Citiranje:
ontologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 10. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45185>.