Ockeghem (Okeghem) [ɔ'kəγəm], Johannes, franko-flamanski skladatelj (Saint Ghislain, između 1410. i 1420 – ? Tours, 6. II. 1497). Ništa se ne zna o njegovu glazbenom školovanju, a prvi se put spominje 1433. kao pjevač u Antwerpenu i potom kao zborist u Moulinsu 1446–48. Više od 40 godina, od ranih 1450-ih do smrti, Ockeghem je bio pjevač, zborovođa, učitelj glazbe i skladatelj na dvorovima trojice francuskih kraljeva, Karla VII., Luja XI. i Karla VIII. Uz to je od kraja 1450-ih bio rizničar kraljevske opatije sv. Martina u Toursu, što mu je omogućilo mirnu egzistenciju i posvemašnju predanost glazbeničkim djelatnostima. Unatoč dugogodišnjemu djelovanju i istaknutu društvenom položaju, Ockeghem je ostavio razmjerno malen opus. Njegova danas poznata djela obuhvaćaju deset kompletnih misa i jedan rekvijem, nekoliko nepotpunih misa i misnih ulomaka, pet moteta i petnaestak šansona (rondeau, virelais, bergerette). Nesigurna je atribucija petnaestak daljnjih djela (mise, moteti, šansoni), a za nekoliko se zna samo po imenu. Formu Ockeghemovih djela odlikuje »skrivena struktura«, tj. neovisno vođene melodije višeglasnih skladbi s vrlo malo imitacija i ponavljanja te puno preklapajućih odlomaka, što stvara dojam tzv. vječne melodije. Tehnički zahtjevna i iznimno bogata polifonijska tekstura (katkada i s više desetaka paralelnih dionica) očituje kompozicijsku virtuoznost najvišega reda, uz istodobno ostvarenu vrhunsku estetičku kvalitetu majestetičnih i svečanih ugođaja, osobito u sakralnim djelima. Nasuprot tomu svjetovni šansoni, od kojih su neki bili prave onodobne uspješnice, suptilne su minijature pune tipične renesansne zvukovne slatkoće. Ockeghema se, uz G. Dufaya, smatra najvećim skladateljem XV. stoljeća, a njegov je stil jedinstven u renesansnoj glazbi.
