TRAŽI DALJE:
STRUKE:

notacija

ilustracija
NOTACIJA, oblik i vrijednost nota – 1. cijela nota, 2. polovinka, 3. četvrtinka, 4. osminka, 5. šesnaestinka, 6. tridesetdruginka
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

notacija (lat. notatio).

1. Bilježenje, konvencionalan način koji služi za prikazivanje pojmova, veličina i odnosa u različitim disciplinama, kao i sustav znakova i simbola koji se za takav prikaz rabe.

2. U glazbi, vizualni korelat za glazbeni zvuk. Služi za zabilježbu zamišljenog ili čujnoga zvuka kao pomoć u memoriranju glazbe te kao vizualni formalizirani pisani sustav za signaliziranje i komuniciranje među glazbenicima, osobito izvoditeljima glazbe. Notacija također služi kao pomoćno sredstvo u skladateljskom procesu i za očuvanje glazbe u vremenu i prostoru, izvan konteksta njezina nastanka. Različite notacije u tu svrhu rabe slova alfabeta, slogove, vokale, riječi, brojeve, grafičke znakove i njihove kombinacije. Kronološki, prve poznate notacije razvile su u IV. tisućljeću pr. Kr. stare kulture u Mezopotamiji i Egiptu kombinacijom ideograma i tonskih simbola, pretežno za označivanje instrumentalne glazbe. Prvi alfabetski sustav notacije pronađen je u Siriji, a datira se u polovici II. st. pr. Kr. U antičkoj Grčkoj rabila se za određivanje tonske visine instrumentalna i vokalna notacija u obliku mješavine slova i drugih znakova u različitim položajima. U Kini su se monosilabičke riječi i njihovi ideogrami koristili od IV. st. pr. Kr. za označivanje pet tonova kin. pentatonske ljestvice. Ekfonetska notacija (bilježenje naglasaka na tekstu) upotrebljavala se za hebrejske biblijske tekstove te poslije u liturgijskim repertoarima sir(ij)ske, armenske i bizantske kršćanske Crkve. Arapska glazbena teorija poznavala je alfabetsku notaciju rano, ali je ona u praksi potvrđena tek u XIII. st. U Japanu se glazbena notacija upotrebljavala od X. st. za označivanje i očuvanje dvorske instrumentalne glazbe te poslije svjetovne epike. Među dalekoistočnim kulturama samo je korejska poznavala alfabetsku notaciju (od XV. st.). Najraniji nađeni primjeri indijske notacije potječu iz VII. st., a u Indoneziji se notacija za gamelanske skladbe rabi od XVI. st. Prvi poznati primjeri neumatske notacije, sustava grafičkih znakova za približno bilježenje tijeka melodije u zapadnoeuropskoj liturgijskoj glazbi, datirani su u IX. st. (nešto poslije u Tibet su neumatsku notaciju za označivanje budističkoga pjeva uveli nestorijanci pod utjecajem sirske Crkve). U Europi je u XI. st. Guido iz Arezza izumio notno crtovlje, a od XII. do XV. st. rabila se tzv. kvadratna notacija u menzuralnom sustavu za bilježenje razvijenoga višeglasja. U XV. i XVI. st. razvila se numerička notacija za instrumentalnu glazbu (isprva za glazbala s tipkama i lutnju) u tzv. tabulaturama. Od XVI. do XXI. st. europska se notacija razvijala standardizirajući i proširujući notno znakovlje i ključeve za vokalnu i instrumentalnu glazbu, napuštajući tabulature, uvodeći partiture i postupno dodajući znakove za dinamiku, akcentuaciju i artikulaciju radi što preciznijeg i sveobuhvatnijega bilježenja ostalih glazbenih parametara. U XX. st. uvedeni su novi tipovi nemenzuralnih i specijaliziranih notacija poput akcijske, grafičke, »okvirne« i dr. za neke oblike avangardne i elektroničke glazbe.

3. Sustav slova i brojaka za zabilježbu šahovskih poteza i pozicija. Temelji se na razdiobi šahovske ploče na okomite i vodoravne redove. Okomiti se redovi (linije) označavaju malim slovima od a do h počevši s lijeve strane od bijeloga polja, a vodoravni redovi od 1 do 8 također počevši od bijeloga polja. Za figure se uzima veliko prvo slovo njihovih naziva. Hrvatski su šahisti potkraj XIX. st. još uvijek imali raznorodno nazivlje za figure: kralj, kraljica, toranj (kula, tvrđa, tvrđava), laufer (teklić, glasnik), konj (konjić) i pion (pijun). Jedinstveno hrvatsko nazivlje za figure (kralj, dama, toranj, lovac, skakač i pješak), odnosno njihovi inicijali za notaciju (K, D, T, L, S, P), u upotrebi su od 1909. na prijedlog Karlovačkoga šahovskoga kluba. Istovjetna slova u notaciji rabili su i njemački šahisti. U međunarodnoj (standardnoj) notaciji postoji kratka i duga notacija. U kratkoj se bilježi samo dolazno polje, a u dugoj i polazno, npr. za prvi potez 1. e2-e4 (za pješaka se ne stavlja inicijal, a ni figura u figuralnoj notaciji). Početak partije u kratkoj notaciji izgleda: 1. e4-e5 2. Sf3-Sc6 3. Lb5-a6. Za rohade, malu i veliku, oznake su O-O i O-O-O, za šah +, za dvostruki šah ++, za en passant e. p. U potezu s uzimanjem u nas se tradicionalno stavlja dvotočje na kraju poteza (4. Lc6:), dok se u računalnim šahovskim programima stavlja x (4. Lxc6). Danas u šahovskim edicijama prevladava univerzalna (figuralna, figurativna) notacija, u kojoj umjesto velikog slova dolaze iscrtane figure.

4. U lingvistici → fonetsko bilježenje

Citiranje:
notacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 11. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44160>.