normanski stil, inačica francuske romanike. Razvio se u Normandiji u XI. st.; osvajači Normani prenijeli su ga u Englesku, južnu Italiju i na Siciliju. Crkvene građevine toga stila imaju tlocrt latinskoga križa: tri uzdužna broda (srednji s ravnim stropom, pobočni s oblim svodovima), poprečni brod i polukružni kor s apsidom. Tipične su građevine toga stila u Francuskoj crkve Saint-Étienne (oko 1064–80) u Caenu, a u Engleskoj katedrale u Winchesteru (1079–93), Norwichu (1096) i Elyju (1082–1174). U južnoj Italiji i na Siciliji elementi normanske romanike isprepletali su se s tradicionalnim domaćim i bizantskim, te ponešto i islamskim građevnim oblicima. Normansku bazilikalnu osnovu imaju katedrale u Salernu (1084) i Amalfiju (1204); na Siciliji na katedrali u Cefalùu i Monrealeu i crkvama La Martorana i Capella Palatina u Palermu slikovito su kombinirani normanski, bizantski i saracenski graditeljski i dekorativni elementi. Normanske crkve u sjeverozapadnoj Francuskoj, os. Saint-Étienne u Caenu, pokazuju u strukturi i oblikovanju prostora neka obilježja koja već nagovješćuju ranu gotiku. Među djelima primijenjene umjetnosti vezane za Normane ističe se čuvena tapiserija iz Bayeuxa sa 72 scene normanskog osvajanja Engleske 1066.