struka(e):
ilustracija
NORDIJSKI JEZICI

nordijski jezici (skandinavski jezici), jezici sjevernogermanske skupine indoeuropskih jezika: danski, norveški, švedski, islandski i ferojski ili ferski. Razvili su se iz govora središnje Skandinavije. Od ostalih germanskih jezika razlikuje ih npr. nestanak početnoga j/w (švedski ung »mlad«, ord »riječ«, engleski/njemački young/jung, word/Wort) te neke rječničke jedinice (švedski ost »sir«, kött »meso«, engleski/njemački cheese/Käse, meat/Fleisch). U doba ekspanzije nordijskih naroda (vikinško doba, VIII–XIII. st.) ti su se govori prema izgovoru nekih glasova (Svein/Sven, høyra/høra) razdijelili u zapadne (norveški, islandski, ferojski) i istočne (danski, švedski). Podjela suvremenih nordijskih jezika očitija je između kontinentalnih (danski, norveški, švedski) i otočnih (islandski, ferojski), koje mnoge promjene i utjecaji nisu dotaknuli. Razlike su postale znatne stvaranjem zasebne švedski države u XVI. st., kada se danski i švedski razvijaju kao dva nacionalna jezika. Za prosvjetiteljstva u XVIII. st. oni su izgrađeni standardni jezici, uglavnom istovjetni današnjima. Odvajanjem od Danske u XIX. st. Norveška dobiva dvije nacionalne norme, bokmål i nynorsk. Islandski i ferojski, koji su nastali od srednjovjekovnih norveških dijalekata, standardiziraju se u XX. st. Sadašnja jezična situacija posljedica je ranih tendencija prema centralizaciji, kada su se širile jezične crte s danskog i niskonjemačkoga područja na Skandinavski poluotok, te kasnijih podjela, koje su sačuvale i neke razlike. Najraniji zapisi na različitim tvrdim predmetima pisani su između III. i VII. st. starim germanskim pismom, runama. S kršćanstvom (IX–XI. st.) nordijski su narodi preuzeli latinicu, zadržavši neke rune, npr. þ. Najstarije jezične crte zadržali su islandski i ferojski, koji se odlikuju srednjovjekovnom pravopisnom osnovom, potpunom sklonidbom imenica, pridjeva i glagola, konzervativnim rječnikom i razmjerno nepromijenjenim izgovorom. U tom se izrazito razlikuju od danskoga, norveškoga i švedskoga, s kojima nisu međusobno razumljivi. Potonji, premda zasebni jezici, međusobno jesu razumljivi, ali pokazuju i razlike na svim jezičnim razinama. Tako se u pravopisu vide različita rješenja, npr. danski, norveški ø, švedski ö; norveški kk, švedski ck. Među kontinentalnim se nordijskim jezicima danski izdvaja izgovorom, ponajviše zbog slabljenja i ispadanja suglasnika (švedski/norveški gata/gate »ulica«, liv »život«, hög/høg »visok« u danskome je gade [ga'δə], liv [liw], høy [høj]. U švedskome i norveškome provedena je palatalizacija [k, g] ispred prednjojezičnih samoglasnika, ali ne i u danskome (švedski/norveški köra/kjøre [ø'ra/ø'rə] »voziti«, danski køre [kø'rə]). Neke druge osobine izgovora jesu npr. melodički naglasak u norveškome i švedskome (osim u Finskoj), te danski grkljanski zatvorni suglasnik ili resično /r/ u danskome i na jugu Norveške i Švedske. U danskome i švedskome imenice imaju samo opći i srednji rod, u norveškome još i ženski, a od padeža sva tri jezika sačuvala su samo nominativ i genitiv. Svi nordijski jezici imaju postponirani određeni član i, osim islandskoga, preponirani član. Određeni se član u švedskome i norveškome koristi zajedno s postponiranim, dok u danskome dolazi ili jedan ili drugi. Švedski i nynorsk imaju, poput islandskoga i ferojskoga, konzervativnije nastavke za množinu imenica (dagar »dani«, tungor/tungur »jezici«), dok je u danskome i bokmålu nenaglašeni samoglasnik nastavka oslabljen u -e (dage/dager, tunger). Razlika ima i u rodu imenica, u obliku i uporabi zamjenica, u glagolskim oblicima te u sintaksi (npr. u redu riječi ili tvorbi budućega vremena). Na rječnik nordijskih jezika utjecao je latinski od ranoga srednjeg vijeka, a kroz hanzeatske podružnice u Skandinaviji od XIII. st. osobito značajno niskonjemački. S reformacijom dolaze visokonjemačke riječi, a u XVIII. i XIX. st. mnoge francuske i engleske, te poneka iz susjednih jezika, posebice finskoga. Izvorne kao i pozajmljene riječi često imaju različita značenja, npr. rolig (njemački ruhig) u danskome i norveškome je »miran«, u švedskome »zabavan«; u danskome, islandskome i ferojskome dreng/drengur/drongur je »dječak«, a u švedskome »sluga«; by u danskome i norveškome znači »grad«, a u švedskome »selo«. U jezičnoj se politici nordijske zemlje razlikuju po stupnju purizma, s danskim na liberalnom, a islandskim na konzervativnome kraju.

Citiranje:

nordijski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/nordijski-jezici>.