struka(e):

Nelipčići (Nelipići), hrvatski velikaški rod potekao od plemena Snačića iz Cetinske županije. Središte njihove vlasti nalazilo se na području između rijeka Krke i Cetine (utvrde Knin, Sinj, Ključ, Nečven). Kao djedovina Nelipčića spominje se utvrda Kamičac na Krki. U razdoblju nakon pada bana Mladina II. Bribirskoga (1322) pa sve do 1430-ih pripadali su najmoćnijim velikaškim rodovima Hrvatskoga Kraljevstva. Prvi po imenu poznati pripadnik roda Nelipac spominje se 1244. prigodom sklapanja mira između trogirske i splitske općine, kojim je zaključen njihov dvogodišnji rat, a u kojem je Nelipac sudjelovao kao saveznik Trogirana. Povijest Nelipčića može se kontinuirano pratiti tek od XIV. st., kada za Nelipca II. (umro 1344), »sina Jurja, sina Isanova«, počinje nagli uspon roda. Isprva je priznavao vlast Bribiraca, koji su mu dodijelili naslov vojvode i na čijem je dvoru imao istaknuti položaj, ali se potom pridružio skupini hrvatskih velikaša koji su, zajedno s vojskom Karla I. Roberta, 1322. porazili Mladina II. Bribirskoga i slomili prevlast toga velikaškog roda. Kada se iste godine dio hrvatskog plemstva na čelu s Bribiricima usprotivio kraljevu nastojanju da učvrsti središnju vlast u Hrvatskoj i zatim protjerao iz Knina kraljevsku posadu, Nelipac II. iskoristio je priliku i preuzeo vlast nad Kninom, koji je zatim postao njegovim sjedištem. Kako je jačanje vlasti novoga kninskog kneza podjednako ugrožavalo interese Bribiraca i hrvatsko-ugarskog kralja, Nelipac II. ubrzo se suočio s njihovim napadima. Međutim, pohodi koje su protiv njega poduzeli Juraj II. Bribirski (1324) i slavonski ban Mikac Mihaljević (1326) završili su Nelipčevim pobjedama, koje su ga učinile najmoćnijim velikašem u Hrvatskoj. Za njegova se života rod Nelipčića podijelio na dva ogranka. Rodonačelnik jednoga roda bio je sâm Nelipac II., a drugoga njegov brat Isan. Kada je Nelipac II. umro, njegovu je smrt odlučio iskoristiti novi kralj Ludovik I. Anžuvinac (1342–82) kako bi u Hrvatskoj obnovio kraljevsku vlast. Na Knin, u kojem su se nalazili Nelipčeva udovica Vladislava (iz roda Kurjakovića) i njihov malodobni sin Ivan (umro 1378/79), kralj Ludovik I. Anžuvinac odmah je poslao vojsku pod zapovjedništvom bana Nikole I. Bánffyja. Preslaba da mu se odupre, Vladislava se, nakon kraćeg otpora, odlučila izmiriti s kraljem, kojemu je osim Knina vratila i Počitelj, Srb, Ostrog i Unac (1345). Zauzvrat je kralj Vladislavi i Ivanu oprostio njihovu dotadašnju nevjeru potvrdivši Ivanu kao nasljedne posjede njegova roda Sinj, koji je postao novim sjedištem Nelipčića, Cetinsku županiju, Brečevo s poljem i djedovski grad Kamičac. Otada pa sve do smrti Ivan je ostao vjeran kraljev vazal. Kao nagradu za pomoć pruženu u ratu protiv Mletačke Republike kralj ga je, nedugo nakon zaključenja Zadarskoga mira (1358), imenovao knezom Sane i Vrbasa, a 1372. mu je u zamjenu za neke njegove gradove dao Novi na Neretvi i Imotski s Humskim kneštvom. Ivanov sin Ivaniš (umro 1434), koji je još kao dijete na čelu roda naslijedio oca, dodatno je uzdigao moć Nelipčića i proširio njihove posjede. Više je puta bio biran za kneza Šibenika, Trogira i Splita, svojoj je vlasti podvrgnuo Klis i Omiš, te se konačno samovoljno prozvao »banom Dalmacije i Hrvatske« (kako se sâm titulirao u svojim ispravama izdanima u razdoblju 1416–34). Ženidbenim vezama Ivaniš se povezao s tada najmoćnijim bosanskim velikašem Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, za kojega je bila udana njegova sestra Jelena (koja se nakon Hrvojeve smrti udala 1416. za bosanskog kralja Stjepana Ostoju). Uključivši se potkraj XIV. st. u prijestolne borbe, Ivaniš je isprva pristao uz Ladislava Napuljskoga te je, uz Hrvoja Vukčića Hrvatinića, godinama bio jedan od glavnih oslonaca Ladislavove stranke. Poslije se, ipak, priklonio Sigismundu Luksemburgovcu pa je 1406. s krčkim knezom Nikolom IV. Frankapanom sklopio savez kojim su se obje strane obvezale podupirati kralja. Kako bi spriječio da posjedi roda nakon njegove smrti pripadnu kraljevskoj kruni, jer nije imao muškoga potomka, Ivaniš je 1411. posinio Nikolina sina, Ivana VI. Frankapana, kojega je zaručio sa svojom starijom kćeri Katarinom, kojoj je u miraz odredio dati sve rodovske posjede. Kralj Sigismund, tada zaokupljen borbama s Mlečanima, potvrdio je Ivaniševu odluku (1412), ali je nakon njegove smrti od Ivana VI. Frankapana, tada hrvatsko-dalmatinskog bana (1434–36), zahtijevao da mu ustupi svu baštinu svoje žene, tj. rodovske posjede Nelipčića. Budući da se Ivan VI. Frankapan odbio pokoriti Sigismundovu zahtjevu, on ga je razriješio banske časti te je na njega poslao vojsku novoimenovanoga bana Matka Talovca (1436). U borbi za baštinu Nelipčića, koja je potom uslijedila, Ivan je izgubio život, a najveći dio baštine naposljetku je pripao Sigismundovim pristašama, braći Talovac (1437). Isanov ogranak Nelipčića bio je manje ugledan i moćan od onoga Nelipčeva. Sjedište mu je isprva bilo u utvrdi Ključ, koju su članovi tog ogranka, zbog mletačkog pritiska, polovicom XIV. st. napustili te se preselili u Nečven. Kneza Isana naslijedio je 1335/36. sin Konstantin (umro prije 1375), koji se istaknuo ratujući zajedno sa svojim stricem Nelipcem II. protiv Mlečana i Bribiraca. Njegov sin Nelipac III., skradinski kaštelan, bio je vjeran Sigismundov pristaša. Njegovom inicijativom, a na molbu Splićana, u Skradinu je 1388. bio sklopljen savez usmjeren protiv Sigismundovih neprijatelja (bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića i vranskoga priora Ivana Paližne) koje su osim Nelipca III. činili Split, Šibenik i Ugrinići. Posljednji se put Nelipac III. spominje potkraj 1396., kada su mu Trogirani pružili gostoprimstvo. Mišljenje o tome kako se ovaj ogranak Nelipčića početkom XV. st. preselio u Slavoniju, gdje im je sjedište bilo u Dobroj Kući i gdje im je u prvoj četvrtini XVI. st. nestao trag, u historiografiji nije općeprihvaćeno. Dio povjesničara smatra kako slavonski Nelipčići potječu od bosanskog plemena Hrvatin i kako nemaju nikakve veze s Isanovim ogrankom Nelipčića.

Citiranje:

Nelipčići. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/nelipcici>.