namjera (lat. dolus), u pravu, teži oblik krivnje. U kaznenom pravu namjera je (u prijašnjem kaznenom zakonodavstvu umišljaj) teži oblik krivnje, a nehaj lakši. Namjera postoji kada je počinitelj svjestan svojega djela i hoće njegovo počinjenje (izravna namjera, dolus directus) ili kada je svjestan da može počiniti kazneno djelo pa na to pristaje (neizravna namjera, dolus eventualis). Obje vrste namjere sadrže intelektualnu sastavnicu, tj. svijest o djelu, te voljnu sastavnicu, tj. htijenje (izravna namjera), odnosno pristajanje na djelo (neizravna namjera). Namjera je temeljni oblik krivnje. Kazneni zakon ne ističe posebno namjeru u opisu pojedinih kaznenih djela, pa kada u opisu nije ništa rečeno o obliku krivnje podrazumijeva se namjera.
U građanskome pravu namjera se, za razliku od nemarnosti, određuje prema subjektivnom odnosu učinitelja prema djelu (štetnoj radnji). Namjera postoji kada je štetnik postupao znajući i hotimice; htio je i radnju i njezinu posljedicu (štetu). Namjera se nikad ne predmnijeva, nego je oštećenik mora dokazati da bi dobio veću odštetu. Suvremeno hrvatsko odštetno pravo ne razlikuje stupnjeve namjere: običnu namjeru, zlu namjeru (kada je štetnik znao i da mu je radnja protupravna) i zluradost (kada je postupajući iskazao još i radost ili obijest). Razlike u stupnjevima namjere nisu pravno relevantne, jer štetnik u svakom slučaju odgovara za punu štetu.
