Mussolini, Benito

Mussolini [mus:oli:'ni], Benito (Amilcare Andrea), talijanski političar (Predappio, 29. VII. 1883Giulino di Mezzegra kraj Donga, 28. IV. 1945). Isprva radio kao učitelj u Švicarskoj, gdje se pridružio socijalistima. Nakon povratka u Italiju 1905. nastavio je socijalističku agitaciju, boravio neko vrijeme u Trentinu i surađivao s udrugom Irredenta (→ iredenta). Zbog velikog uspjeha vlastitih novina La Lotta di Classe, bio je 1912. postavljen za urednika službenih socijalističkih novina Avanti!, i udvostručio njihovu nakladu. Iako je isprva zastupao ideju da Italija ne treba intervenirati u I. svjetskom ratu, ubrzo je promijenio mišljenje, zbog čega je bio otpušten iz uredništva te isključen iz socijalističke stranke. Nakratko je preuzeo uredništvo novina Il Popolo d’Italia (financirao ih je izdavač koji je podupirao rat protiv Austro-Ugarske Monarhije), u kojima ne zastupa više ideje međunarodnoga nego nacionalnoga socijalizma, a one će postati temelj budućega fašizma. Mussolini je potom otišao na bojišnicu. Nakon I. svjetskog rata osnovao je 23. III. 1919. u Milanu pokret Fasci di Combattimento, koji je u studenome 1921. postao stranka (Partito Nazionale Fascista), s njim na čelu (naziva se Duce: vođa). U savezu s liberalima ušao je u parlament, a istodobno su njegove terorističke skupine (squadre d’azione) u sjevernoj Italiji započele ulične obračune s političkim protivnicima. U ljeto 1922. iskoristio je izbijanje općega štrajka i s 40 000 fašista okupljenih u Napulju krenuo na Rim (»marš na Rim«). Kralj Viktor Emanuel III. dao mu je mandat za sastav vlade 31. X. 1922. i Mussolini je postao najmlađi premijer u talijanskoj povijesti. Sastavio je koalicijsku vladu, ali s fašistima na čelu glavnog ministarstava. Dobio je i pune diktatorske ovlasti u trajanju od godine dana. U toj je godini prihvaćen zakon koji je omogućio fašistima dobivanje većine u kabinetu. Izbori održani 1924. osigurali su Mussolinijevu osobnu moć. Tada se obračunao sa socijalistima (ubojstvo G. Matteottija), a 1925. počeo je graditi jednostranački politički sustav, u kojem je sva vlast bila u rukama Velikoga fašističkog vijeća (osn. 1922), s njim na čelu. Otpor političkom prijelazu u fašističku diktaturu smanjen je zbog postignuća na gospodarskom i socijalnom polju. Mussolini je provodio socijalne reforme i javne radove, a da pritom nije izgubio potporu industrijalaca i zemljoposjednika. Uspješno je izgradio kult ličnosti i započeo uvođenje novoga, korporativnoga društv. sustava u totalitarnoj državi, što objašnjava u svojoj knjizi Doktrina fašizma (Dottrina del Fascismo, 1932). Lateranskim ugovorima, potpisanima 11. II. 1929., uspio se nagoditi s Vatikanom, koji je imao neriješene odnose s Kraljevinom Italijom već od 1870. Na vrhuncu moći počeo je razmišljati o proširenju Italije i obnovi Rimskoga Carstva. Nakon deset mjeseci priprema, prijetnji i oklijevanja, Italija je u listopadu 1935. napala Etiopiju (tada Abesiniju), zbog čega joj je Liga naroda nametnula sankcije. Pod pritiskom sankcija Mussolini se politički približavao A. Hitleru. U srpnju 1936. zajedno su intervenirali u Španjolskoj, a u listopadu sklopili talijansko-njemački sporazum (Osovina Rim–Berlin). Italija je 1937. napustila Ligu naroda. Podupirala je Hitlerovu politiku širenja (Austrija, Čehoslovačka), ali je postajala sve ovisnija o Njemačkoj, čak i u unutrašnjoj politici (uvela je rasne zakone, odnosno proglasila »talijansku rasu« – razza italiana). U doba njemačkog osvajanja Francuske Mussolini je 10. VI. 1940. donio odluku o stupanju Italije u rat na strani Njemačke. Zbog teškoća koje je Italija imala na svim ratištima (Grčka, Albanija, Kraljevina Jugoslavija, Afrika) te napokon savezničkog iskrcavanja na Siciliji u srpnju 1943., Veliko fašističko vijeće smijenilo je Mussolinija na sastanku potkraj srpnja. Nakon audijencije kod kralja u Villi Savoia, prema kraljevoj odredbi, Mussolini je uhićen. Iz zatvora u hotelu Gran Sasso d’Italia u planinama Abruzza, spektakularno su ga spasili njemački komandosi i zrakoplovom prebacili u München. Uz njemačku vojnu potporu stao je na čelo nove državne tvorevine u sjevernoj Italiji, Talijanske Socijalne Republike (Republika Salò). Nakon sloma njemačke obrane u Italiji te savezničkoga napredovanja prema sjeveru, Mussolini je pokušao pobjeći prema Austriji, ali je zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci bio uhvaćen i strijeljan, a tijela su im obješena naglavce na Piazza Loreto u Milanu. Među ostalim, odgovoran je i za krvavi teror u pripojenim dijelovima Hrvatske i Slovenije (u Istri od 1922., u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i krajevima u unutrašnjosti od travnja 1941. godine).

Mussolini, Benito. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42561>.