TRAŽI DALJE:
STRUKE:

artikulacija

artikulacija (lat. articulatio: oblikovanje zglobova).

1. Izražavanje, oblikovanje riječima; verbalni opis (artikulacija osjećaja; artikulacija političke ideologije).

2. Funkcionalno povezivanje različitih dijelova (elemenata, članova) u cjelinu ili način kako su ti dijelovi spojeni; oblikovanje, oblikovanost (artikulacija prostora).

3. U fonetici, tvorba glasova, odnosno rad (položaj, mjesto) govornih organa (usta, usana, zubȃ, jezika, nepca i glasnica) pri tvorbi glasova. Prema tom se položaju (mjestu) govornih organa glasovi dijele na dvousnene, usnenozubne, zubne, nepčane itd., a prema načinu rada na zatvorne (okluzive), tjesnačne (frikative i spirante), laterale itd. Primjerice mjestom govornih organa uvjetovane su i odgovarajuće glasovne promjene susjednih glasova. Usp.: s + čepati > ščepati, pras(e) + č > praščitd. Zato takve glasovne promjene nazivamo glasovnim promjenama po mjestu izgovora (→ asimilacija).

4. U glazbi, način međusobnog povezivanja ili odjeljivanja tonova (ili akorda) pri izvedbi skladbe. Označuje se talijanskim izrazima legato za povezano, staccato za odijeljeno, portato za teži, nepovezani udar itd., te odgovarajućim grafičkim znakovima: lukom za povezano, crtama ili točkama za odijeljeno izvođenje.

5. U anatomiji, zglob ili način kako su dvije kosti ili hrskavice međusobno uzglobljene.

Citiranje:
artikulacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 23. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4062>.