TRAŽI DALJE:
STRUKE:

metodologija

metodologija (metoda + -logija), nauk o metodi; opća teorija znanstvene spoznaje; posebna disciplina koja proučava logičke operacije i tehničko-istraživačke postupke neke znanosti. Kao unutarznanstvena disciplina metodologija kritički ispituje znanstveni postupak, tehnička sredstva i instrumente kojima se služi znanost, način logičke obradbe podataka do kojih znanost dolazi, te nastoji odrediti optimalne uvjete pod kojima treba provoditi istraživanje na nekom području određene znanosti. U takvoj metodologiji u užem smislu razlikuju se tehničke i logičke metode istraživanja. Prve se tiču organizacije promatranja, eksperimentiranja i točnoga mjerenja; one osiguravaju optimalne uvjete pod kojima se može doći do upotrebljivih znanstvenih podataka. Druge se pak tiču znanstvene obradbe podataka, izvođenja zaključaka i građenja teorija i sustava; one utvrđuju uvjete pod kojima se spoznaje znanstvena istina. Tehničke metode imaju pomoćni značaj i razlikuju se od jedne specijalne znanosti do druge. Logičke su metode osnovni predmet metodologije, koja stoga predstavlja dio logike. Teoretski stavovi, zakoni i pravila logike u praktičnoj primjeni znanstvenog istraživanja postaju principi metodologije. Neke mentalne aktivnosti i oblici spoznaje (definicija, klasifikacija, analiza, sinteza, hipoteza, indukcija, dedukcija, dokaz) zajednički su svim znanostima – oni su predmet proučavanja opće metodologije znanstvene spoznaje. Za metodologiju kao opću teoriju znanstvene spoznaje značajni su već radovi antičkih logičara i matematičara. Međutim, oni uglavnom nisu imali na umu praktičnu primjenu svojih rezultata u empirijskim znanstvenim istraživanjima. Problem metodologije eksplicitno je postavljen tek u novijoj filozofiji (F. Bacon, G. Galilei, R. Descartes), u vezi s burnim razvojem empirijskih znanosti i kritikom skolastičkih metoda mišljenja. U objema verzijama metodologija je utemeljena na odgovarajućoj filozofskoj koncepciji stvarnosti. Na temelju ontoloških načela što se pridaju stvarnosti (uzročnost, logička struktura, razvoj), izgrađuju se i osnovne teorijske postavke različitih metodologija (mehanicizam, evolucionizam, konvencionalizam, historizam itd.). Metodologija se u prošlosti razvijala uglavnom borbom dviju suprotnih orijentacija, empirijsko-induktivne (Bacon, J. S. Mill) i racionalističko-deduktivne (Descartes, G. W. Leibniz). Pritom se isticala potreba usmjerenja znanosti prema izravnim interesima praktičnoga života (Baconov empirizam), istraživanju prirode egzaktnim mjerenjima (Galileijev eksperimentalizam), te načelo metodičke skepse kao temeljno načelo svakoga znanstvenog istraživanja (Descartes, Rasprava o metodi). Danas u metodologiji prevladava shvaćanje da je znanstvena metoda i empirijsko-racionalna i induktivno-deduktivna, što znači da prikupljanje i selekcioniranje iskustvenih činjenica treba biti vođeno racionalnom hipotezom, i obratno, deduktivni modeli moraju dopuštati iskustvenu interpretaciju i primjenu. No kako je svako istraživanje prožeto nerazlučivim odnosom subjekta i objekta istraživanja (N. Bohr, W. K. Heisenberg), a obje se kategorije javljaju u jedinstvenom psihološkom (J. F. Fries), povijesnom (G. W. F. Hegel) i društvenom (K. Marx) kontekstu, nije moguće odvajanje logičkih aspekata metodologije od empirijskih, povijesnih od izravnih, psiholoških od čisto teorijskih aspekata i sl. Unatoč tomu, danas se ponovno nužnom čini potreba stabiliziranja metodologije unutar svakoga pojedinačnoga polja znanstvenog istraživanja, što nije moguće bez stroge teorijske refleksije o temeljnom nazivlju i njegovoj znanstvenoj i povijesnoj opravdanosti.

Citiranje:
metodologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 14. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40441>.